Prof. dr. Miroslav Tuđman: Hrvatski scenaristi haških optužnica

[slobodagovora]

Prof. dr. Miroslav Tuđman: Hrvatski scenaristi haških optužnica

Pripremanje optužnica

Hrvatska službena politika nikada nije negirala da su u Domovinskom ratu i s hrvatske strane, u obrani od agresije, počinjeni zločini i nedjela tijekom ili nakon vojno redarstvenih operacija, bilo od strane pripadnika hrvatske vojske i policije ili pak civila. Podaci o takvom stavu i o djelovanju pravne države su neumoljivi. Do konca 1999. podignuto je 3.978 kaznenih prijava [1] i procesuirano je 1.949 počinitelja samo s "hrvatske strane" za ubojstva, paleže, pljačke, itd. [2 ] Prema tome, i policija i pravosuđe su radili svoj posao, podjednako intenzivno prije kao i nakon promjene vlasti, 6. siječnja 2000. godine.

Štoviše, za zločine i nedjela što su ih u obrani od agresije počinili pripadnici hrvatskih snaga ili civili, osuđeno je dva puta više ljudi nego za zločine počinjene u agresiji na Hrvatsku. Prema godišnjem izvješću Državnog odvjetništva Saboru RH, u razdoblju 1991.- 2001., za ratne zločine u agresiji na Hrvatsku osuđeno je 726 osoba. Sve te osobe osuđene su do 2001. godine. [3]

Te se činjenice u domaćim i stranim medijima prešućuju od onih grupacija kojima je u interesu da se za "zajednički zločinački pothvat" kao glavni krivac optuži hrvatski vojni i državni vrh. [4] Jedni to čine jer navodno u stvaranju suverene hrvatske države vide obnavljanje NDH, a drugi zato jer im nije odgovarala nova neravnoteža u međunarodnom poretku do koje je došlo kao posljedica raspada Jugoslavije. I za jedne i za druge raspad Jugoslavije bio je porazan po njihove interese. Zato su pripremali optužnicu za "zajednički zločinački pothvat" s namjerom da se uspostavi stara ravnoteža na području bivše Jugoslavije stvaranjem nova regije Zapadni Balkan, područje koje do 2000. godine nije postojalo ni kao geografski, ni kao politički niti kao kulturni pojam. Zato se gradi novi mit o brojnim hrvatskim zločinima u Domovinskom ratu, a prešućuje se da se radi o pojedinačnim zločinima, kao i da se sustavno radilo na njihovu procesuiranju.

Na mitu o krivnji Hrvata gradili su se unutarnji odnosi u bivšoj Jugoslaviji. Optužba da su Hrvati krivi za slom i monarhističke i socijalističke Jugoslavije je konstanta teza hegemonističkih i unitarističkih jugoslavenskih elita. Hrvati su prema takvim tumačenjima bili krivi za kapitulaciju prve Jugoslavije 1941., za genocid nad Srbima za vrijeme NDH, te za dezintegraciju socijalističke Jugoslavije već 1971. a pogotovo 1990. iako su i tada prvo tražili konfederalno uređenje.

Velikosrpska politika pravdala je agresiju na Hrvatsku, a pobunjeni hrvatski Srbi tražili su pripojenje Srbiji od 1990., jer su smatrali da je svaka hrvatska država zločinačka tvorevina. Optužba hrvatskog političkog i vojnog vrha za "zajednički zločinački pozvat" u medijima slijedi taj mit, amnestira velikosrpsku politiku za agresiju i pobunu, a svima onima koji su u socijalističkoj Jugoslaviji vidjeli i doživjeli ostvarenje svojih ideala daje opravdanje što nisu sudjelovali u dekonstrukciji komunizma i dezintegraciji Jugoslavije.

S druge pak strane, dio međunarodnih čimbenika uvijek je bio zainteresiran za opstanak Jugoslavije. Doduše, većina je tih međunarodnih čimbenika željela vidjeti Jugoslaviju u kojoj se poštuju "ljudska prava" i "tržišna ekonomija", ali su izričito bili protiv priznanja novih država na tlu Jugoslavije. Oni su sustavno radili na obnovi neke nove Jugoslavije [5] ili jugoslavenskog saveza, i nakon međunarodnog priznanja Hrvatske, Slovenije, BiH. Zato njima nije bilo u interesu da se u Haagu sudi agresoru na Hrvatsku i BiH, jer bi time bilo onemogućeno zagovaranje bilo kakvih novih jugoslavenskih ili zapadnobalkanskih integracija i asocijacija. Dijelu je međunarodnih moćnika politički odgovaralo izjednačavanje agresora i žrtve. Zato ne iznenađuje da se djelovanje i interes tih čimbenika može prepoznati već i na početku suđenja generalima Gotovini, Čermaku i Markaču.

U svjedočenjima, posebice onih koje je tužiteljstvo predstavilo kao svoje glavne svjedoke, nalaze se izjave koje otkrivaju pozadinu tog procesa i kako je nastala optužnica. Kanadski general Leslie sam je otkrio zašto je slao pretjerana izvješća o Oluji. – Naš je zadatak bio da zaustavimo napade HV-a, da se oni povuku iz zone razdvajanja i vrate na početne položaje – barem o tome iskreno tvrdi Leslie.

On je bio jedan od zapovjednika UNCRO-a, a mandat im je bio (za razliku od UNPROFOR-ova) – demilitarizacija područja i povratak civilnom načinu života, te integracija. No, Leslie je objasnio “stvarni” mandat UN-ovih snaga u okupiranim dijelovima RH. Priznao je vezu njegovih izvješća o “uništenim gradovima krajine i granatiranju civila”, s napadom međunarodne diplomacije i politike, dva dana poslije početka Oluje, kada su u Ženevi političari (prije svega Carl Bildt, ali i moćni Solana) otvoreno prijetili Hrvatskoj zbog akcije i, doslovce poručili – “ovo je zločin koji spada u mjerodavnost haaškog suda”. Dobar dio EU bio je oštro protiv Oluje. UN je dobio zadatak da učini sve da spriječi da HV uspije. [6]

U prostoru javnoga znanja postoje informacije i podaci o tome kako su pripadnici i velikosrpske politike, ali i određeni međunarodni čimbenici, "zaslužni" za pripremanje optužnica protiv hrvatskog vojnog i državnog vrha za "zajednički zločinački pothvat". Međutim, gotovo da nema kritičkog prikaza o onome što je mnogo očitije: da su optužnice protiv hrvatskog vojnog i državnog vrha sustavno pripremane u Hrvatskoj i da su se formulacije i "dokazi" koje iznosi haaško Tužiteljstvo protiv hrvatskih generala i dužnosnika godinama prije toga ponavljale u hrvatskim medijima. [7]

O sudjelovanju i političkih čimbenika i dijela hrvatskih medija u pripremi haaških optužnica upozorit ćemo s nekoliko primjera.

[slobodagovora]

Pisanje optužbi: predsjednik Republike Stjepan Mesić

Glavni cilj udruženog zločinačkog pothvata prema Tužiteljstvu je "etničko čišćenje" pobunjenih Srba iz sektora jug. U ožujku 2007. Tužitelj je to obrazložilo na sljedeći način:

18. Cilj uklanjanja Srba iz Krajine odražavao je dugogodišnju težnju predsjednika Tuđmana za etničkom homogenošću. Pored neprijateljstva prema Srbima, koje je nastalo tijekom ratnih godina, predsjednik Tuđman je etničku raznolikost smatrao povijesnim problemom koji se može riješiti primjerice preseljavanjem stanovništva. [8]

Takva formulacija o "Oluji" kao zločinačkom pothvatu s ciljem etničkog čišćenja Srba nije postojala u prvim optužnicama protiv hrvatskih generala. [9] Nažalost na optužbi da je "Oluja" poduzeta s ciljem etničkog čišćenja radili su i neki najviši hrvatski dužnosnici. Tu je optužbu uporno ponavljao Stjepan Mesić i to kao predsjednik Republike tijekom svojih službenih posjeta i međunarodnih susreta, od 2000. godine, dakle prije nego što su bile napisane haaške optužnice protiv hrvatskih generala:

Druga je tamna mrlja na režimu Franje Tuđmana odnos prema Srbima u Hrvatskoj. Iako je istina da su oni, izmanipulirani od Slobodana Miloševića i uz pomoć Jugoslavenske armije koja se raspadala i pretvarala u srpsku armiju, počeli otvorenu pobunu protiv Hrvatske, istina je i to da je Tuđman povukao mnoge poteze koji su naprosto morali antagonizirati Srbe u Hrvatskoj, a da je rat iskoristio za to da smanji njihov broj u skladu sa svojim zamislima da u Hrvatskoj ne treba biti više od 3% Srba u ukupnom korpusu stanovnika. [10]

Gotovo iste formulacije Stjepan Mesić, kao Predsjednik Republike Hrvatske, koristi tijekom službene posjete Austriji početkom 2001.:

Jednako otvoreno moram progovoriti i o odnosu režima Franje Tuđmana prema Srbima u Hrvatskoj. Istina je, doduše, da je dio srpskog stanovništva, podlegavši manipulacijama Slobodana Miloševića i uz pomoć Jugoslavenske armije koja se raspadala i pretvarala u srpsku armiju, krenuo u otvorenu pobunu protiv Hrvatske.

Ali, istina je isto tako da je Tuđman povukao mnoge poteze koji su naprosto morali antagonizirati Srbe u Hrvatskoj, a da je rat iskoristio za to da smanji njihov broj u skladu sa svojim zamislima da u Hrvatskoj ne treba biti više od 3% Srba u ukupnom korpusu stanovnika. [11]

Predsjednik Mesić svoju optužbu protiv "režima Franje Tuđmana" ponavlja i tijekom službena posjeta NR Kini u svibnju 2002. godine:

Mada je rat u Hrvatskoj zaustavljen godine 1992., mi smo tek 1995. vlastitom vojnom akcijom, a potom mirno, uz pomoć međunarodne zajednice, okončali pobunu dijela srpske manjine. Na žalost Tuđman je to iskoristio i kako bi se riješio dobrog dijela Srba koji su inače u Hrvatskoj živjeli stoljećima. Mi to sada nastojimo ispraviti, pozivajući sve one Srbe - naše građane, koji su izbjegli iz Hrvatske, da se vrate u miru i sigurnosti. [12]

Predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, nije optužio samo "režim Franje Tuđmana" za etničko čišćenje Srba u Hrvatskoj, nego i za agresiju na Bosnu i Hercegovinu:

Moram, međutim, sasvim otvoreno reći da je politika vlasti Franje Tuđmana uključivala u sebi i aspiracije prema tuđim teritorijima. Zbog tog "istočnog grijeha" hrvatske politike, zbog njenog pokušaja da pripoji dio susjedne međunarodno priznate države, Bosne i Hercegovine, Hrvatska se dovela u praktičnu izolaciju u odnosu na međunarodnu zajednicu. A zato što je tu ambiciju pokušala ostvariti i silom oružja, u očima mnogih pretvorila se iz žrtve agresije - što je nesumnjivo bila - sama u agresora. [13]

Mesić i u Austriji ponavlja gotovo iste formulacije kao i u Švicarskoj, optužujući hrvatsku politiku da je silom oružja htjela pripojiti dio međunarodno priznate BiH, te da je postala od žrtve agresorom:

Moram, međutim, sasvim otvoreno reći da je politika vlasti Franje Tuđmana uključivala u sebi i aspiracije prema tuđim teritorijima. Upravo zbog jedva prikrivenih pokušaja hrvatske politike da Republici Hrvatskoj pripoji dio susjedne međunarodno priznate države, Bosne i Hercegovine, mi smo se doveli u praktičnu izolaciju u odnosu na međunarodnu zajednicu.

A zato što je tu ambiciju pokušala ostvariti i silom oružja, u očima mnogih Hrvatska se pretvorila iz žrtve agresije u agresora. [14]

Optužbama za agresiju na susjednu Bosnu i Hercegovinu, te za pokušaj stvaranja "velike Hrvatske", kao protuteže Miloševićevoj "velikoj Srbiji" Mesić nije samo izjednačio politike i političke uloge predsjednika Tuđmana i Miloševića, nego je pisao optužnice protiv hrvatskih dužnosnika i generala iz BiH, godinama prije nego što su se te optužnice pojavile 2004. godine. [15]

Hrvatski predsjednik Tuđman bio je sklon vjerovati da će Milošević u svojem naumu uspjeti, da će u najmanju ruku stvoriti malu "veliku Srbiju" i smatrao je da bi to bila dobra prilika za Hrvatsku da se i ona proširi, da anektira dijelove Bosne i Hercegovine. [16]

Činjenica je da su ove optužbe iznijete tijekom službenih posjeta predsjednika Mesića stranim zemljama i da se nalaze na službenoj web stranici predsjednika Republike. Dakle, ne radi se samo o Mesićevim vrijednosnim sudovima i Mesićevim interpretacijama politike njegova prethodnika. [17] Mesićeve optužbe treba čitati kao cilj njegove politike, koja je po kvalifikacijama optužbi čak radikalnija od sadržaja haaških optužnica. [18] Osim toga Mesićeve optužbe nisu stav njega kao pojedinca, nisu samo njegovo osobno mišljenje. To je stav predsjednika Republike, dakle državne institucije, koja formulira državnu politiku. Službeni stavovi služi kao orijentir za organizaciju javnih poruka po kojima svoje djelovanje usklađuju državne a često i društvene ustanove.

Mesićeve optužbe prethode haaškim optužnicama – a kada se tumače povezano s njegovim djelovanjem, onda je nedvojbeno da su te optužbe jasno definirani ciljevi scenarija koji je imao za cilj podizanje haaških optužnica. Kao predsjednik Republike Stjepan je Mesić imao sve podloge da provede svoj scenarij: a) sam je definirao ciljeve i sadržaj scenarija; b) odredio je metode i ljude za proizvodnju "pseudodokaza"; c) razradio je plan proizvodnje "pseudodogađaja" objavljivanjem arhive predsjednika Tuđmana; d) odabrane medije planski je koristio za dostavljanje "transkripata" haaškim istražiteljima, a hrvatsku Vladu prisilio da legalizira njegove nezakonite radnje, itd.

Da se radi o scenariju sustavnog i planskog optuživanja "režima Franje Tuđmana", te nezakonitom postupanju s arhivom kako Prvoga predsjednika tako i arhivama obavještajnih službi, može se vrlo lako dokazati. Navest ćemo tek nekoliko primjera od mnoštva koji stoje na raspolaganju.

Proizvodnja krunskih pseudodokaza

Haaško tužiteljstvo kako u optužnici protiv trojice hrvatskih generala tako i u postupku protiv hrvatskih dužnosnika i generala iz BiH, kao glavni dokaz za postojanje "zajedničkog zločinačkog pothvata" i namjera zločinačke organizacije koristi tzv. "Tuđmanove transkripte", a zapravo zapisnike sjednica iz ureda Prvog predsjednika RH. Da haaško Tužiteljstvo nije raspolagalo tim transkriptima, ne bi imalo čime potkrijepiti svoje optužnice, i teško da bi uopće bilo u mogućnosti postaviti konstrukciju o ZZP. Kako su pak predsjednički transkripti glavni dokaz za ZZP, onda je "logično" da na čelu ZZP mora biti sam predsjednik Tuđman, pa se zapravo tako konstruiranom optužnicom sudi prvenstveno njemu, a tek potom ostalima kao sudionicima u ZZP. Što je već samo po sebi pravno dubiozno, jer se sudi čovjeku koji se ne može braniti. Kako još od rimskih vremena svaki pravni sustav polazi od presumpcije nevinosti, tj. da je svatko nevin a da se krivnja mora dokazati, to optužnice protiv Prvog predsjednika ni po jednom civiliziranom pravnom standardu nije prihvatljiva.

Vrlo je znakovita i činjenica da se samo transkripti koriste kao dokaz o ZZP. Neosporna je činjenica da je dr. Franjo Tuđman – kao povjesničar, političar i državnik - napisao na tisuće stranica teksta - desetke knjiga, mnoštvo članaka i rasprava – a da haaško Tužiteljstvo u njima nije našlo ništa što bi potkrijepilo navode iz optužnice za ZZP.

Štoviše, kao predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman održao je na stotine, vjerojatno i tisuće javnih nastupa i govora – od predizbornih govora do službenih govora u zemlji i inozemstvu, a ni u njima Tužiteljstvo nije našlo ni jednu rečenicu kojom bi potkrijepilo navode iz svoje optužnice.

Zato za konstrukciju ostaju samo tzv. transkripti, službeni zapisnici iz Ureda Predsjednika. O vjerodostojnosti tih zapisnika, odnosno vjerodostojnosti zaključaka koje iz pojedinih riječi i rečenica iz tih zapisnika izvlači Tužiteljstvo bit će riječi kasnije. Sada želimo upozoriti na metode i tehnike kako su transkripti našli svoj put do haaškoga Tužiteljstva i svoje mjesto u optužnicama protiv hrvatskih generala.

Plasiranje "Tuđmanovih transkripata", kako hrvatskoj javnosti tako i haaškome Tužiteljstvu, rađeno je prema pravilima i metodama specijalnog rata što ga je vodio predsjednik RH Stjepan Mesić sa svojim najbližim suradnicima protiv svog prethodnika, mrtvoga predsjednika Tuđmana. [19]

Medijska diskreditacija predsjednika Tuđmana bila je potrebna da bi se moglo činiti ono što se po pozitivnim zakonima svih zemalja ne smije činiti: otvarati državna arhiva i objavljivati dokumente s oznakom tajnosti.

Kako bi se sotoniziralo predsjednika i pokazalo da su transkripti nečasna rabota bolesna uma, a ne dio pogona svake uređene državne institucije to se umnažala brojka "transkripata" a istovremeno se prešućivalo da je vođene zapisnika obveza osoba na najvišim državnim položajima.

Naime, i na sudu je potvrđeno [20] da je u spornoj arhivi, u kojoj su se nalazili transkripti, bilo 10.493 dokumenta. Od toga je broja bilo "1814 zapisa razgovora s jednom osobom, a 2466 je bilo zapisa razgovora s više osoba"; Ostali dokumenti odnose se "na izvješća i informacije SZUP-a i HIS-a … u 5861 koverti, a više od 300 se odnosilo na sjednice različitih državnih tijela". Prema tome transkripata, zapisnika razgovora predsjednika Tuđmana s jednom ili više osoba, bilo je ukupno 4280. Što jeste mnogo, ali ako se uzme u obzir da se to odnosi na period "od 1990. do 1. studenog 1999. godine", dakle na period od skoro deset godina, te da je poznato kako je Predsjednika radio sedam dana u tjednu, u pravilu od 8.30 do 23 sata, da su to godine stvaranja hrvatske države, borba za međunarodno priznanje i oslobađanje okupiranih teritorija; ako se zna da u tom periodu gotovo da nije bilo dana kada Predsjedniku ne bi dolazili predstavnici međunarodne zajednice, visoki dužnosnici, državne posjete, itd.; kada se zna da je Predsjednik ponavljao kako to treba ostati građa za povjesničare o tome tko i kako se ponaša u tom povijesnom vremenu - onda u cijelom tom razdoblju u prosjeku je snimljeno nešto više od jednog razgovora dnevno. Jasno da manipulatori javnim mišljenjem s javnim prikazom takve statistike ne bi mogli puno postići. [21]

Jednako tako manipulatori s Pantovčaka nikada nisu upozorili javnost da su tijekom službenih sastanaka sa stranim delegacijama, u pravilu, s druge strane nazočili i "note takeri" – koji su vodili bilješke o tim istim razgovorima, te da i druga strana ima svoje zapisnike nekih od "Tuđmanovih" proskribiranih sastanaka. Osim toga javnosti nije rečeno da se snimaju i sve sjednice hrvatskog Sabora, i sve sjednice hrvatske Vlade, te da je to uobičajena praksa u svim državama. Štoviše, i ratno Predsjedništvo BiH, u nemogućim ratnim uvjetima kada u Sarajevu često nije bilo ni struje, snimali su svoje sjednice Predsjedništva. [22]

Na manipulaciju s informacijama o transkriptima upućuje već i terminologija koja se rabi: cijelo se vrijeme govori o transkriptima, a ne o zapisnicima kako na tim dokumentima stoji. Osim toga uporno se ponavlja izraz "nađeni" transkripti – što želi sugerirati kao da su ti zapisnici bili izgubljeni ili skriveni, a ne uredno i po arhivskoj struci evidentirani, sređeni i pohranjeni u arhivi Ureda Predsjednika Republike.

Nakon sotonizacije predsjednika Tuđmana i prikazivanja "transkripata" kao nečasne rabote i proizvoda njegova bolesna uma, moglo je uslijediti objavljivanje transkripata s obrazloženjem: nema govora da se radi o dokumentima s oznakom državna tajna, a osim toga radi se o dokazima koji trebaju poslužiti "senzibiliziranju javnosti" kako bi se sudilo protagonistima kriminalne politike "Tuđmanova režima".

[slobodagovora]

Medijska priprema haaških optužbi

Savjetnici predsjednika Mesića danonoćno su čitali arhiv Prvoga hrvatskoga predsjednika, izdvajali ono što su smatrali kompromitirajućim za hrvatsku politiku do 2000. godine i to su dostavljali Mesićevim novinarima i listovima "Feralu", "Nacionalu" i "Globusu". Za tu ekskluzivu "Feral" i "Nacional" su transkripte i druge dokumente prerađivali i prikazivali tako da budu u funkciji potvrde Mesićevih optužbi.

Na upit novinara Vjesnika tko iz Ureda predsjednika Republike daje transkripte Nacionalu i Globusu glasnogovornica predsjednika Mesića je odgovorila:

.. Predsjednik je i ranije, u nekoliko svojih izjava, najavljivao da će puštati dokumente sve dok se kriminalci ne procesuiraju. Neke se stvari moraju rješavati, pa zato predsjednik povremeno pušta određene dokumente u javnost. On osobno smatra da treba potaknuti da se neke stvari riješe, a na rješavanje ključnih problema u državi ne može se dugo čekati.

Nakon ovakva obrazloženja - da predsjednik Republike "pušta dokumente sve dok se kriminalci ne procesuiraju" - bilo bi normalno da je novinar upitao zašto predsjednik Mesić ne preda dokumente državnom odvjetniku kako bi se 'kriminalce procesuiralo'. Umjesto toga, novinar je pitao glasnogovornicu predsjednika Mesića "kako to da među prvima sve dokumente .. svaki put dobije 'Nacional'?":

.. Predsjednik, kad se određeni dokumenti nađu, procjenjuje kad što treba izaći u javnost kako bi ona bila senzibilizirana i kako bi se potaknulo rješavanje problema. Nacional je doista prvi dobio dokumente … zato što oni .. vrlo dobro istražuju, pa su i zaslužili da to dobiju prvi.

Oni su "zaslužili da to dobiju prvi", jer je i Mesića i Nacional uvezivala ista "istraživačka" politika i doktrina koju je vrlo precizno opisao jedan od pokretača Nacionala: "Doktrina Nacionala … bila je jasna, jednostavna - to je bio list koji je vodio specijalni rat protiv hadezeovske vlasti. [23]

Dakle, primarni je cilj predsjednika Mesića da "senzibilizira javnost", a to će učiniti tako što će dokumente dobiti prvi oni koji to "zaslužuju". I nije istina, tvrdi glasnogovornica predsjednika Mesića, "ono što se priča među novinarima, a to je da službenici Ureda koji daju dokumente to dobro naplaćuju". To nije istina, jer "Odgovorno tvrdim da iz Ureda ne 'cure' dokumenti i da službenici nisu nikad vidjeli te transkripte. Vidjelo ih je samo dvoje, troje ljudi, uključujući predsjednika. Može se reći da dokumenti iz Ureda izlaze ciljano". [24]

Od 2000. žuti tisak zapljusnuo je javnost selekcioniranim dokumentima, jer "dokumenti iz Ureda izlaze ciljano", od zapisnika [25] a sjednica VONS-a i sastanaka predsjednika Tuđmana s visokim hrvatskim dužnosnicima, do izvješća članica obavještajne zajednice upućenih predsjedniku Republike. Sve je to bilo u funkciji medijske pripreme za slanje tih dokumenata u Haag (ili, kako se stručno izjasnila glasnogovornica predsjednika Mesića, njegove želje da "senzibilizira javnost"), kako bi ti "ciljani" dokumenti naknadno potvrdili izjave svjedoka optužbe Stjepana Mesića u slučaju Blaškić.

Predsjednik Mesić je odlučivao "kad što treba izaći u javnost" kako bi "senzibilizirao" javnost ali i Haaško tužiteljstvo. Jer ako je vjerovati Mesiću onda on nije dao dokumente iz arhiva predsjednika Tuđmana haaškim istražiteljima prije nego što su oni ciljano objavljivani u Mesićevim medijima, nego tek nakon toga. "Haaškim istražiteljima dali smo jedino na uvid transkripte objavljene u hrvatskim medijima kako bi se uvjerili u njihovu autentičnost", tvrdi Mesić. [26]

Iz ovih izjava nedvojbeno proizlazi da je Stjepan Mesić scenarist i redatelj "senzibiliziranja javnosti", ali i Haaškog tužiteljstva, pomoću "ciljanih dokumenata", kako bi ti dokumenti završili u Haagu. Ali, kako bi ti dokumenti završili u Haagu na način – ne da ih on nudi Tužiteljstvu, nego da Haag od njega dokumente traži – te da Stjepan Mesić još bude politički honoriran za svoju suradnju s Haaškim tužiteljstvom. [27]

Prema novinskim izvješćima, koje u ovome slučaju možemo smatrati pouzdanima, jer dolaze iz pera pouzdanih Mesićevih novinara i novina, iz Ureda predsjednika predano je Haaškim istražiteljima 8.000 stranica izvještajnih dokumenata i 4.000 stranica transkripata. Svi ti dokumenti imali su oznaku tajnosti, nisu bili deklasificirani i nisu prošli čak ni normalnu proceduru predaje službenih dokumenata Republike Hrvatske Haaškome tužiteljstvu putem Vladinoga ureda za suradnju s Haagom.

William Tomljanovich, "stručnjak za hrvatske dokumente" djelatnik ali i svjedok Tužiteljstva, daje još precizniju potvrdu o razmjerima Mesićeva nezakonitog postupanja s arhivom iz Ureda predsjednika RH. Tomljenovich je svjedočio 18. 1. 2006. na Haaškome sudu u slučaju Ivice Marijačića i Markice Rebića te je potvrdio da "Haaško tužiteljstvo posjeduje točno 666 transkripta iz Ureda Predsjednika RH". [28]

Nedostatak Mesićeva scenarija predaje dokumenta s oznakom tajnosti [29] arhiva predsjednika Tuđmana Haaškim istražiteljima jest taj da je protuzakonit i podliježe krivičnim sankcijama po pozitivnim hrvatskim propisima; s druge, pak, strane nedostatak toga scenarija za Haaško tužiteljstvo jest taj što na Sudu ne mogu "legalizirati" autentičnost dokumenata koje su dobili iz Ureda predsjednika, jer sva službena suradnja mora ići preko Vladina ureda za suradnju s Haagom.

Prvi je nedostatak Mesić pokušao otkloniti pred hrvatskom javnošću, prelazeći preko svojih nezakonitih radnja, sljedećim argumentima: "Ubuduće će Haaški tribunal preko Vladina ureda za suradnju s Haagom dobiti sve što budu tražili… Transkripti nisu nikakav dokaz i to smo uvijek tvrdili". [30]

Time je Mesić Vladu Ivice Račana stavio pred gotov čin - da "legalizira" dokumente koje je Mesić već predao haaškim istražiteljima. [31] Vlada Ivice Račana legalizirala je većinu dokumenata koje je Haaško tužiteljstvo tražilo [32] ako je i to imalo niz političkih potresa unutar vladajuće koalicije. [33]

Haaško je tužiteljstvo također moralo "legalizirati" dokumente koje je dobilo bez ikakve pravne odluke iz Ureda predsjednika Republike. S tim su se problemom suočili u sudskim procesima. Tako su svjedoci na suđenju tvrdili da je 'dostavljanje predsjedničkih transkripata od predsjednika Mesića tijekom 2000. godine, kako medijima tako i Uredu haaškog tužitelja, kršenje tada postojećih hrvatskih zakona'. Haaško je tužiteljstvo taj prigovor pokušalo otkloniti na različite načine, između ostalog i argumentom da je problem deklasifikacije unutarnja politička stvar Hrvatske, a osim toga da je arhiv predsjednika Tuđmana predsjednik Mesić učinio javno dostupnim. To je tužitelj Bos argumentirao citatom iz članka objavljenog u engleskom listu Independent: "Zapisi su izišli na vidjelo nakon što je novi hrvatski predsjednik, Stipe Mesić, dao Vijestima Kanala 4 pristup bez presedana do 100 vrpca i 17.000 transkripata pohranjenih u palači". [34]

Saga o putovima kojima je arhiv predsjednika Tuđmana završio u Haagu ima nekoliko verzija. Bez obzira na razlike u tumačenju kako su dokumenti dospijevali u Haag, neosporno je nekoliko činjenica. Prvo, da je tisuće stranica dokumenata Stjepan Mesić predao Haaškome tužiteljstvu izravno potvrđuje i samo Tužiteljstvo. Drugo, da je Vlada RH naknadno legalizirala Mesićevu isporuku ili najveći dio te isporuke [35] Haaškome tužiteljstvu, te da je širom otvorila državne i vojne arhive te arhive izvještajnih služba Haaškim istražiteljima [36] koji su preuzeli desetke tisuća stranica državnih, vojnih i izvještajnih dokumenata. Treće, da su po Mesiću "odabrani" mediji (prvenstveno Nacional i Feral) godinama objavljivali dokumente s oznakom državna tajna, a da Državno odvjetništvo nije pokrenulo ni istragu, a kamo li kaznenu prijavu (čak ni protiv nepoznatog počinitelja), što je po zakonu obvezno učiniti kada klasificirani dokumenti postanu dostupni neovlaštenim osobama.

Žalosna je činjenica da danas u Hrvatskoj nema nijednog državnog tijela, institucije ni baze podataka gdje bi se moglo doći do informacije ili gdje bi se mogla prikupiti saznanja o tome koje su sve službene hrvatske dokumente haaški istražitelji i Haaško tužiteljstvo preuzeli i odnijeli u Haag.

O dostavljanju i nedostavljanju dokumenata Haaškome tužiteljstvu već se godinama vodi pravi medijski rat. Mediji su postali prostor međusobnog optuživanja i obračunavanja vlasti i oporbe, bivše vlasti i bivše oporbe, Pantovčaka i Banskih dvora, te Pantovčaka i oporbe.

Željeli smo ovdje upozoriti samo na dvije činjenice. Prvo, da je Stjepan Mesić jedan od redatelja i scenarista toga medijskoga rata te da njemu odgovaraju potpun kaos i potpuna zbrka po pitanju "transkripata" i ilegalnog dostavljanja dokumenata Haagu. Za njega osobno taj je kaos najbolja kamuflaža od suda javnosti i najbolja pravna zaštita od osobne krivične odgovornosti.

Druga je činjenica posljedica Mesićevog "dilanja" transkriptima medijima i Haaškome tužiteljstvu, te posljedica otvaranja vrata arhiva državnih institucija haaškim istražiteljima od strane Vlade RH. Hrvatska je izgubila pozicije koje je dobila odlukom Haaškoga suda 1997., odnosno, Haaškom su tužiteljstvu predane tisuće dokumenata a da Hrvatska, prema odluci Haaškoga suda, to nije bila obvezna činiti.

Vladina igra s deklasifikacijom dokumenata

Podatak da je Hrvatska otvorila arhive izvještajnih službi haaškim istražiteljima već u svibnju 2000. godine, nedavno je dobio svoju potvrdu u javnosti i to od glavne haaške tužiteljice. Dokumenti su kako tvrdi Carla del Ponte studirani "u svibnju 2000. u krajnjoj tajnosti u Samoboru". Dr. Ozren Žunec, tadašnji ravnatelja HIS-a, nije htio bez pismenog naloga dozvoliti pristup haaškim istražiteljima u zgradu i arhivu HIS-a. No, očito nije mogao spriječiti da se dokumenti prevezu u Samobor i stave na raspolaganje haaškim istražiteljima. Iz slijeda događaja može se zaključiti da dokumenti nisu prethodno deklasificirani, jer da jesu ne bi bilo potrebe da se "u krajnjoj tajnosti" prevoze u Samobor.

Del Ponte je natenane ispripovijedala kako je u svibnju 2000. u krajnjoj tajnosti u Samoboru studirana arhiva HVO-a, kako je 23. svibnja objavljen članak o toj operaciji te kako je Vlada poslala specijalce da čuvaju kuću u Samoboru kako vojnici ne bi uništili dokumente. Opis podsjeća na državne udare.

Račan obećava prenošenje svih dokumenata u Državni arhiv, gdje će postati dostupni i haaškom Tužilaštvu, koje ih je zatim “godinama proučavalo”, piše Del Ponte. [37]

Ovaj science fiction da su haaške istražitelje čuvali specijalci "kako vojnici ne bi uništili dokumente", treba prikriti činjenicu da velika pravnica Carla del Ponte protuzakonito prikuplja navodne dokaze, preciznije sudjeluje u nezakonitoj raboti hrvatske Vlade – Vlade koja ne poštuje ni zakone vlastite zemlje niti odluke koje je donio MKSJ, prema kojima Tužiteljstvo ne može tražiti nespecificirane dokumente niti na stotine dokumenata.

Koju su količinu dokumenata i pod kojim uvjetima Banski dvori i Pantovčak dostavljali haaškom Tužiteljstvu, teško da će se precizno saznati u dogledno vrijeme. U ožujku je 2003. Vlada u odgovoru na zastupničko pitanje izvijestila Sabor:

Vlada je od travnja 2000. dostavila Haaškom sudu one dokumente koji se odnose na zločine nad Hrvatima počinjene tijekom agresije na Hrvatsku, na rat u BiH te na operacije »Medački džep«, »Bljesak« i »Oluja«. Dostavljeni su i transkripti razgovora o tim događajima, vođenih u Uredu predsjednika Republike Franje Tuđmana / Sa svih dokumenata prethodno je skinuta oznaka tajnosti, navodi se u odgovoru Vlade.

U vezi s ratom u BiH, hrvatska vlada predala je dokumente HVO-a, HIS-a, SISa i MORH-a, među kojima su vojne zapovijedi i izvješća raznih vojnih postrojbi, popisi Vojske Republike Srpske, osobni dosjei te zapisnici o obavijesnim i presretanim razgovorima.

Istražiteljima Haaškog suda omogućen je i pristup u Hrvatski državni arhiv u kojem su 2000. pohranjeni dokumenti o ratnim operacijama u BiH.

Od dokumenata vezanih uz operacije »Medački džep«, »Bljesak« i »Oluju«, predani su zakoni, uredbe i drugi propisi koje se odnose na djelatnost [/b]Hrvatske vojske, vojna izvješća, zapovijedi, ratni dnevnici, dokumenti MUP-a, kao i dokumenti o tijelima pokopanim na groblju u Kninu[/b] i o obavljenoj identifikaciji ekshumiranih osoba.

Kako se navodi u Vladinom odgovoru, zabranjeno je objavljivanje transkripata iz Predsjednikova ureda i ratnih dnevnika izvan postupaka pred Haaškim sudom, na što se Carla del Ponte obvezala posebnim pismom. [38]

Očito da se Vladina odluka o zabrani objavljivanja transkripata nije odnosila na predsjednika Mesića, ali ni na pravosuđe 2000. i 2001. godine. Naime, Mesić je uporno tvrdio da na transkriptima nema oznake državne tajne, i da će ih on objavljivati. Kada je udruga HONOS podigla kaznenu prijavu protiv Stjepana Mesića radi odavanja državne tajne, Državno je odvjetništvo tu prijavu odbacilo:

1. Predsjednik Stjepan Mesić omogućio je novinaru britanske producentske kuće Newswatch (iz Londona), Johnu Cooksonu, uvid u neodređeni broj transkripta i audio-zapisa, te njihovo snimanje, a koji su državna tajna.

… novinar Cookson je sačinio desetominutni tv-prilog u kojem se izričito poziva na sadržaj tih transkripata i audio-zapisa. Njegov TV prilog emitirala je britanska TV -postaja Channel 4 , a zatim i Hrvatska televizija … na Prvom programu 12. studenog 2000….

2. Predsjednik Mesić je u istom svojstvu učinio dostupnom transkripte razgovora predsjednika Tuđmana s drugim osobama, UP su također označeni kao državna tajna, pa je tako tjedniku Nacional predao određeni broj transkripata koje je taj tjednik objavio u brojevima: 231 do 238, 240, 243, 246, 251 do 253, 255, 256, 258, 259 (svi izašli 2000.)


Isto tako predao je i određeni broj transkripata tjedniku Feral Tribune, koje je taj tjednik objavio u brojevima: 762, 763, 766 do 778, 783 do 787 (svi izasli 2000. [39]

Odgovor Državnog odvjetništva u svezi s kaznenom prijavom protiv S. Mesića, predsjednika RH, uslijedio je za hrvatske prilike vrlo brzo: već u veljači 2001.

Obavještavamo Vas da smo kaznenu prijavu s današnjim datumom odbacili …

Razlog tome primarno leži u činjenici što transkripti na koje ukazujete nemaju na sebi oznaku državne tajne. Pa se niti otkrivanjem sadržaja takvog zapisa ne može počiniti kazneno djelo odavanja državne tajne ili pak špijunaže iz spomenutih članaka. [40]

[slobodagovora]

Takvo je stajalište Državnog odvjetništva omogućilo Mesiću i njegovim savjetnicima da mimo svake pravne procedure izravno dostavljaju haaškim istražiteljima i haškome Tužiteljstvu dokumente iz arhive predsjednika Tuđmana. Ponavljanjem informacije da arhiva Prvoga predsjednika nije klasificirana, te da ne podliježe čak ni zakonu o arhivskoj građi, predsjednik je Mesić organizirao na Pantovčaku proizvodnju "pseudodokaza" za haaško Tužiteljstvo.

Željko Bagić je obnašao nekoliko najviših državnih funkcija od 2000. do 2004. godine: tajnik Ureda Predsjednika Republike Hrvatske, savjetnik za nacionalnu sigurnost Predsjednika Republike te potpredsjednik Savjeta za koordinaciju rada sigurnosnih službi. Ujedno je bio glavni koordinator suradnje Ureda predsjednika s vladinim Uredom za suradnju s Haaškim sudom. [41]


… Do njih sam došao čitajući tisuće dokumenata iz arhive Ureda predsjednika koje sam sredinom 2000., kao predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost, po nalogu predsjednika preuzeo na sebe. Između ostalog, tada sam počeo analizirati dokumente i transkripte koji su se odnosili na dotadašnju unutarnju politiku, ali i odnose Hrvatske i Haaškog suda …

Haaško tužiteljstvo tada je ionako tražilo uvid u dokumentaciju raznih hrvatskih državnih tijela, kako bi moglo kvalitetnije obavljati svoj posao. Vjerojatno su ih prvenstveno zanimali dokumenti koji bi im pomogli u sastavljanju i podizanju optužnica. Predsjednik i ja smo u četiri oka svaki dan razgovarali o toj problematici. Odmah sam mu rekao da bi u kontekstu suradnje s haaškim tužiteljstvom njima trebalo dostaviti apsolutno svu pisanu građu … Predsjednik mi je tada dao odobrenje da iskoristim sve raspoloživo vrijeme kako bih analizirajući arhivu Ureda predsjednika pronašao i dokumente koji bi mogli pomoći haaškim optuženicima. Za te smo aktivnosti imali i zakonsku obvezu.

Bili smo i u svakodnevnom kontaktu s haaškim istražiteljima koje smo o tom otkriću također informirali.

Bagić otvoreno priznaje da je Ured predsjednika bio angažiran, po nalogu samoga Stjepana Mesića koji je "dao odobrenje" za "dostavu apsolutno sve pisane građe", kako bi haaškim istražiteljima "pomogli u sastavljanju i podizanju optužnica".

Savjetnik za nacionalnu sigurnost Stjepana Mesića, izrijekom potvrđuje da je svo raspoloživo vrijeme koristio kako bi pronašao "dokumente koji bi mogli pomoći haaškim istražiteljima" (!). Radi toga je on bio u svakodnevnom kontaktu s haaškim istražiteljima, jednako kao i predsjednik Mesić:

… Haag je imao potrebu i izravno informirati predsjednika Mesića o nekim svojim aktivnostima. Ja sam kontaktirao, a predsjednik je znao svaki detalj razgovora s istražiteljima.

… Potom sam o njihovu postojanju /dokumenata u slučaju Gotovina – prim. MT/ informirao vladin Ured za suradnju s haaškim sudom i osobno Gorana Granića. Usporedo s njima, o svemu sam informirao haaške istražitelje. Pozvao sam Thomasa Osoria, glavnog čovjeka za Hrvatsku i pomoćnika Carle Del Ponte te ih obavijestio o tome da će izaći intervju s generalom Gotovinom te ih informirao o mogućnosti rješavanja ‘slučaja Gotovina’…. Carla Del Ponte isti je dan doznala što će se dogoditi, ali i da postoje dokumenti koji im u slučaju Gotovina nisu bili dostupni zahvaljujući istoj ekipi koja je smjestila Blaškiću. [42] Po objavi intervjua redovito sam se jednom tjedno sastajao s Thomasom Osoriom koji je dolazio i direktno mi prenosio poruke Carle del Ponte o slučaju Gotovina. Izvještavao sam ih redovito o svakome dokumentu koji sam našao.

Savjetnik za nacionalnu sigurnost, potpredsjednik Savjeta za koordinaciju rada sigurnosnih službi Predsjednika Republike te glavni koordinator suradnje Ureda predsjednika s vladinim Uredom za suradnju s Haaškim sudom otvoreno govori da je Predsjedniku savjetovao: "da bi u kontekstu suradnje s haaškim tužiteljstvom njima trebalo dostaviti apsolutno svu pisanu građu". Na to je predsjednik Mesić, osobi kojoj je dao toliko dužnosti dodao, kako veli Željko Bagić i "odobrenje da iskoristim sve raspoloživo vrijeme" kako bi "izvješćivao Tužiteljstvo dnevno o svakom dokumentu", te kako bi "o svemu sam informirao haaške istražitelje". [43]

Kako pak Račanova Vlada nije bila presretna s Mesićevim dostavljanjem dokumenata haaškom Tužiteljstvu to je donijela odluku da se arhiva predsjednika Tuđmana pohrani u Hrvatskom državnom arhivu. Tu je odluku Vlada donijela na svojoj sjednici od 11. siječnja 2001. godine. [44] U odluci stoji i ovo: "Ova Odluka stupa na snagu danom donošenja".

Saga o arhivi predsjednika Tuđmana, nije završila "danom donošenja" spomenute odluke. Stjepan je Mesić imao svoje tumačenje, i svoje poglede što i kako čini s arhivom svojega prethodnika. Zato nije predao arhivu predsjednika Tuđmana, jer kako veli nema garancije da će se s arhivom postupiti s "dužnom kriminalističkom pozornošću". [45] Za našu je temu bitno utvrditi činjenicu da je arhiva Prvoga hrvatskoga Predsjednika putovala od Pantovčaka do Hrvatskog državnog arhiva na Marulićevom trgu četiri do pet godina. Arhiva s Pantovčaka preuzimana je u HDA u razdoblju od 31. ožujka 2005. do siječnja 2006. godine. Transkripti su preuzeti 2. 11. 2005. godine.

Svo to vrijeme do 2006. godine arhiva je bila na raspolaganju Stjepanu Mesiću i njegovim savjetnicima [46] koji su se očito prema arhivi odnosili s "dužnom kriminalističkom pozornošću", i svo svoje vrijeme posvećivali "pronalaženju" dokumenata i fabriciranju pseudodokaza kao dio strategije koja je imala za cilj kako podizanje optužnica protiv hrvatskog vojnog i političkog vrha, tako i pripremu javnosti na haaške optužnice.

Arhiva Prvoga hrvatskog predsjednika bila je glavni izvor informacija za vođenje informacijskog rata. Stjepan Mesić imao je uvid i kontrolu nad tom arhivom od 2000. godine i nije se toga htio odreći. Kada je Vlada RH, 11. siječnja 2001., donijela odluku da se ta arhiva preda Hrvatskom državnom arhivu, Stjepan Mesić se tome otvoreno usprotivio, i odbio ju je predati s obrazloženjem da se prema toj građi neće odnositi s "dužnom kriminalističkom pozornošću". Mesić otvoreno poručuje 2001. da tu arhivu želi i dalje koristiti za kriminalizaciju politike i političkih suradnika svojega prethodnika. Mesić tu arhivu nije predao sve dok je nije medijski iskoristio za svoje političke ciljeve: optuživanje politike predsjednika Tuđmana kako pred domaćom i svjetskom javnošću tako i pred haaškim Tribunalom. Kada su u Haagu podignute posljednje optužnice protiv hrvatskih generala, Mesiću je ta arhiva postala nepotrebna, i tek tada, tijekom 2005. i 2006., ta je arhiva predana Hrvatskom državnom arhivu.

Koliko je arhivska građa bila presudna za politiku "detuđmanizacije" ukazuje i podatak da se i policija koristila kako bi se spriječilo da ta građa završi u HDA. Naime, kada se predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS-a) Tomislav Karamarko razišao s predsjednikom Mesićem i podnio ostavku, Karamarko je donio odluku da se UNS-ova arhiva pohrani u Hrvatskom državnom arhivu "zbog njezina povjerljiva karaktera i izbjegavanja svake moguće zloporabe. [47] Međutim, za zahtjev novoimenovanog ravnatelja Obavještajne agencije. [48] Damira Lončarića arhiva UNS-a je nakon dva dana policijskom intervencijom oduzeta Hrvatskom državnom arhivu i vraćena "onako kako je i primljena". O tome su izvijestili i svi mediji: "Nakon što je prošli petak dopremljen prvi dio građe /UNS-a – prim. MT/ u Arhiv, stigla je policija koja je bez obavijesti ravnatelja Arhiva i pismenog rješenja ušla u HDA, zapečatila prostoriju s građom i postavila stražu". [49]

Uporaba policije za ulazak u državne institucije i pečaćenje prostorija bez valjanog naloga [50] da stari i novi ravnatelji Obavještajne agencije donose suprotne odluke u vezi s arhivom UNS-a, da Mesić godinama ne sprovodi Vladinu odluku o pohranjivanju građe u HDA, itd., samo su indikatori tvrdokornosti Mesićeve odluke da sam kontrolira arhivsku građu, unatoč nastojanja dijela njegovih koalicijskih partnera i političkih istomišljenika da se ta arhivska građa pohrani u HDA.

Predsjednik Mesić arhivu predsjednika Tuđmana nije zadržao kako bi je "analizirao" te predao nadležnim institucijama (državnom odvjetništvu, policiji, pravosuđu) "dok se kriminalci ne procesuiraju". Ni jedan sudski proces u Hrvatskoj nije pokrenut na temelju dokumenata iz arhive Prvoga predsjednika. Kako su Mesićevi savjetnici "svo svoje vrijeme" koristili za pronalaženje, istraživanje i analiziranje tih dokumenata, očit je zaključak da ti dokumenti nisu bili dostatni za ostvarivanje Mesićeve namjere pred hrvatskim pravosuđem. Međutim, selektivnim izborom dokumenata, fabricirani su pseudodokazi koji su našli mjesto u haaškim optužnicama. Kakav će stav Sud zauzeti prema tim dokumentima to ćemo tek vidjeti.

Zato ostaje zaključak da se arhiva Prvoga predsjednika prvenstveno koristila kao izvor podataka za vođenje informacijskog rata. Jedan od ključnih scenarista i stratega tog informacijskog rata je Stjepan Mesić, "građanin predsjednik i predsjednik svih građana", koji vodi informacijski rat protiv hrvatskih građana.

Prof. dr. Miroslav Tuđman

*Izvod iz studije: Informacijski rat protiv Domovinskog rata.

[slobodagovora]

[1] Do rujna 1999. podignuto je ukupno 3.978 kaznenih prijava. Do tada, Prema fazama kaznenog postupka. bilo je odbačeno 184 kaznenih prijava, nedovršenih istraga 841, obustava 38, a postupaka u tijeku po optužbi 811. "Pravosudna tijela nisu odbacila niti jednu kaznenu prijavu zbog kaznenog djela ubojstva, a nakon provedene istrage u jednom je predmetu obustavljen postupak. Optuženo je 26 osoba i kazneni su postupci dovršeni u 26 kaznenih predmeta donošenjem presuda. Pravomoćnom presudom za ubojstvo osuđeni su na kazne zatvora u trajanju od 1 do 15 godina" (Prilog III, KAZNENA DJELA POČINJENA U SVEZI S VOJNO-REDARSTVENIM AKCIJAMA "BLJESAK" I "OLUJA", u: Bijela knjiga o suradnji s Međunarodnim sudom za kazneno gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije od godine 1991., Zagreb: Vlada RH Ministarstvo pravosuđa, rujan 1999.).
[2] Od ukupno 1.949 bilo je osuđujućih presuda 1.492, oslobađajućih 179, a odbijajućih presuda 278. (Prilog III, KAZNENA DJELA POČINJENA U SVEZI S VOJNO-REDARSTVENIM AKCIJAMA "BLJESAK" I "OLUJA", u: Bijela knjiga o suradnji s Međunarodnim sudom za kazneno gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije od godine 1991., Zagreb: Vlada RH Ministarstvo pravosuđa, rujan 1999.))
[3] “Za deset godina tužiteljske statistike (1991-2001) za ratne zločine u Hrvatskoj, pred nacionalnim sudovima optuženo je 1634 ljudi, osuđeno ih je 726, a oslobođeno kaznene odgovornosti 77.” (Izvješće o radu tužiteljstva, Vjesnik, 9. listopada 2002., str.5).
[4] Za potkrepu te teze hrvatski državni i politički vrh optužuje se za diskriminaciju hrvatskih građana pred zakonom te da nije "funkcionirala pravna država" (S- Mesić); kada se ti kritičari moraju suočiti s činjenicama, onda ih osporavaju tako što nisu zadovoljni s kvalifikacijama presuda počiniteljima nedjela i zločina počinjenih u obrani od agresije. Sve te optužbe i teze imaju za cilj nametnuti simetriju krivlje, te izjednačavanje odgovornosti agresora i žrtve.
[5] Plan EU o stvaranju nove zajednice: 6+1-1, već 1995. godine, projekt Zapadnog Balkana koji je već predložen u Tindemasovu izvješću europskim vladama 1996., godine, itd.
[6] Davor Ivanković:"Dovoljno je jednom poslušati svjedoke tužiteljstva da bi se shvatilo: Suđenje Oluji je osveta", Večernji list, 28.4.2008., (URL www.vecernji.hr/home/kolumne/3069237/index.do 1.5.2008.)
[7] Mislimo pri tome i na optužnice protiv generala Gotovine. Čermaka i Markača, ali i protiv hrvatskih dužnosnika i generala iz BiH: dr. Jadranka Prlića, generala Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića, te Brune Stojića, Valentina Ćorića, i Berislava Pušića.
[8] Predraspravni podnesak Tužiteljstva u slučaju generala Gotovine, Čermaka i Markača, 16. ožujka 2007. godine.
[9] U prvoj optužnici protiv generala Ante Gotovine od 21.5.2001. godine koristi se druga formulacija: "16. Između 4. kolovoza 1995. i 15. studenog 1995., veliki broj krajinskih Srba prebjegao je ili je bio prisiljen prebjeći u Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. Neki od njih, koji nisu prebjegli zbog bolesti, nemoći ili starosti, bili su sustavno šikanirani i/ili protupravno lišeni života. Imovina krajinskih Srba je pljačkana. Ante GOTOVINA je, djelujući sam i/ili u dogovoru s drugima, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, planirao, poticao, nalagao, počinjao ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje progona srpskog stanovništva u Krajini"..
[10] Stjepan Mesić: Predavanje predsjednika Republike na temu: "Nastanak samostalne Hrvatske - demokratska Hrvatska", Widenmoos, Švicarska, 2.11.2000. (URL: http://www.predsjednik.hr, 25.4.2008.)
[11] Govor predsjednika Mesića na temu "Hrvatska - godinu dana poslije", održan u Haus der Industrie, 21.2.2001, Beč, Austrija. (URL: http://www.predsjednik.hr, 25.4.2008.)
[12] Predavanje predsjednika Republike Stjepana Mesića na Diplomatskom institutu u Pekingu. Peking, Kina , 17.05.2002. - - službeni posjet NR Kini (URL: http://www.predsjednik.hr, 25.4.2008.)
[13] Stjepan Mesić: Predavanje predsjednika Republike na temu: "Nastanak samostalne Hrvatske - demokratska Hrvatska", Widenmoos, Švicarska, 2.11.2000. (URL: http://www.predsjednik.hr, 25.4.2008.)
[14] Govor predsjednika Mesića na temu "Hrvatska - godinu dana poslije", održan u Haus der Industrie, 21.2.2001, Beč, Austrija. (URL: http://www.predsjednik.hr, 25.4.2008.)
[15] Optužnica protiv dr. Jadranka Prlića, generala Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića, Brune Stojića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića napisana je 2. ožujka 2004. godine. (URL: http://www.un.org/icty/indictment/en...-ii040304e.htm, 7.5.2008.)
[16] Predavanje predsjednika Republike Stjepana Mesića na Diplomatskom institutu u Pekingu. Peking, Kina , 17.05.2002. - - službeni posjet NR Kini (URL: http://www.predsjednik.hr, 25.4.2008.)
[17] To da u europskim zemljama i u SAD-u postoji norma da novi predsjednik ne kritizira politiku svojega prethodnika, to je za komunistički mentalitet različitih mesića neprihvatljivo ponašanje.
[18] U nekoliko verzija optužnica protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača, nigdje se ne navodi da je cilj predsjednika Tuđmana bio svesti srpsku zajednicu na 3%, već se citiraju procjene drugih dužnosnika o tome da je u RH ostalo nekoliko posto Srba.
[19] Prvo su plasirane medijima poruke koje su imale za cilj diskreditaciju predsjednika Tuđmana: Mesić je na početku svojeg mandata osobno isfabricirao priču kako je postojala direktna telefonska veza na Pantovčaku s Miloševićem, ergo Tuđman je ili zločinac ili izdajica; britanska TV kuća Channel 4 emitirala je 2000. godine emisiju u kojoj tvrdi kako je predsjednik Tuđman opljačkao milijarde dolara; stalno se ponavlja teza (Feral, Nacional, Mesić) postoje dokazi o podjeli Bosne: traže se karte i transkripti razgovora u Karađorđevu; Tuđman je odlučivao o svemu, "odluke su se donosile gdje se nije smjelo"; VONS – Vijeće obrane i nacionalne sigurnosti, tijelo koje po Ustavu RH ima zadaću koordinaciju državne politike, mediji sotoniziraju i proglašavaju "zloglasnim tijelom"; Tuđman je bio bolesno opsjednut svojom povijesnom veličinom tako da je snimao i prisluškivao sve i svakoga; prislušna mašinerija u uredu na Pantovčaku može se vidjeti još i sada (sic); snimljeno je 13-14.000 transkripata.
[20] Jutarnji list 20.3.2003., prenosi svjedočenje generala Kašpara na sudu u slučaju tužbe obitelji Tuđman protiv hrvatske države, u svezi prava na privatnu ostavštinu predsjednika Tuđmana. General Krešimir Kašpar bio je pobočnik predsjednika Tuđmana, ali i predsjednik povjerenstva koje je imalo zadaću popisati arhivu predsjednika Tuđmana.
[21] Ilustrativno je i pod kojim naslovom Jutarnji list donosi svjedočenje generala Kašpara: "Kašpar: Nađena 10.493 Tuđmanova transkripta" (Jutarnji list, 20.3.2003.). A Kašpar svjedoči da je u arhivi bilo 4280 "transkripata".
[22] Časopis National Security and the Future, objavio je u godištima 2006., i 2007., u sedam svezaka na oko 1500 stranica dio od dostupnih 4.500 stranica "transkripata" ratnoga Predsjedništva BiH.
[23] Denis Kuljiš. Majmuni gangsteri & heroji. Zagreb: Globus international, 2001., str. 560.
[24] Svi navodi su iz intervjua Vjere Šuman, glasnogovornice predsjednika Stjepana Mesića, objavljenog u Vjesniku, 26. 5. 2000.
[25] U javnosti se udomaćio naziv transkripti, za ovu vrstu dokumenata, iako oni i formalno nose naziv zapisnici, a svi su klasificirani s oznakom vrlo tajno, državna tajna.
[26] Stjepan Mesić u Vjesniku, 11. 11. 2000.
[27] Prema Mesićevoj izjavi on je davao haaškom Tužiteljstvu "transkripte objavljene u hrvatskim medijima". Prema izjavama njegovih savjetnika, haško je Tužiteljstvo dobivalo dokumente izravno iz Ureda Predsjednika. Iz tih izjava slijedi zaključak da su se prakticirale obje metode dostavljanja klasificiranih dokumenata haaškom Tužiteljstvu.
[28] Večernji list, 19.1.2006., str. 4.
[29] Čak je sasvim svejedno imaju li dokumenti oznaku tajnosti, jer se ni po zakonu o arhivskoj građi ne mogu davati na uvid i korištenje bez adekvatnog rješenja. Pravno je pitanje može li predsjednik Republike izdati takvo rješenje. Pogotovo nakon promjene Ustava, kada je polupredsjednički sustav zamijenjen parlamentarnim.
[30] S. Mesić, Vjesnik, 11.11.2000.
[31] Vlada Ivice Račana jedva da je imala izbora, jer da nije "legalizirala" Mesićeve pošiljke dokumenata Haagu, bila bi pod pritiskom međunarodnih čimbenika zato što "surađuje s Haaškim tužiteljstvom". Ako, pak, procesuira Mesićeve nezakonite radnje, to bi zahtjevalo njegov opoziv, što bi se opet tumačilo opstrukcijom suradnje s Haagom. "Legalizacijom" dokumenata što ih je Mesić dostavio Haagu Vlada je i sama bila prisiljena postati sudionikom u nezakonitim poslovima, jer je prikrila i pokrila Mesićeve nezakonite radnje.
[32] Tužitelj Bos, u predmetu protiv Mladena Naletilića Tute, iznio je sljedeći podatak tijekom svjedočenja Milana Kovača: Ured vlade RH za suradnju s Haagom dostavio je Haaškom tužiteljstvu 127 predsjedničkih transkripata od siječnja 2001. (Izvor: Svjedočenje Milana Kovača u predmetu IT-98-34, od 13.-14. 5. 2002. godine). (ww.un.org/icty/transe 34/020513 ED.htm)
[33] Vada je tako trebala "legalizirati" i zapisnik razgovora predsjednika Tuđmana s Draženom Budišom koji je 2000. postao zamjenik predsjednika Vlade, i nije bio predmetom Haaških istraga. Međutim, bio je protukandidat Stjepanu Mesiću na predsjedničkim izborima.
[34] Svjedočenje Milana Kovača u predmetu (IT-98-34) 13.-14. 5. 2002. U izvorniku: "The recordings came to light after Croatia's new president, Stipe Mesic, gave Channel 4 News for use unprecedented access to the 100 items and 17.000 transcripts stored at the palace". (Ove su snimke objedinjene nakon što je novi predsjednik Stipe Mesić, na uporabu kući Channel 4 News dao, bez presedana, 100 vrpca i 17. 000 transkipata pohranjenih u predsjedničkim dvorima).
[35] Takozvanim "Brijunskim traskriptom" (od 31. 7. 1995.), koji je ključan za podizanje optužnice protiv generala Gotovine, koristio se u svojoj obrani Slobodan Milošević već 2002. godine, iako je taj zapisnik legalizirala i njegovu autentičnost potvrdila (unatoč izjavama nas svjedoka – sudionika sastanka da nije autentičan) tek Vlada Ive Sanadera 2005. godine.
[36] Prema pisanju Slobodne Dalmacije, 40 istražitelja Haaškoga tužiteljstva u Hrvatskom državnom arhivu "istražuje" dokumente HIS-a i MORH-a o BiH. "Pregledali su više od tisuću registratora te napravili više od 57 tisuća raznih snimaka" (Slobodna Dalmacija, 1. 8. 2001.)
[37] Jutarnji list, 1.4.2008.
[38] Vladin odgovor na pitanje HSLS-ova zastupnika Joška Kontića, Vjesnik, 20.2.2003.
[39] Kako se transkripti i audio-zapisi, koje je predsjednik Mesić dao stranim i neovlaštenim osobama odnose i na Domovinski rat, a te su osobe to iskoristile za činjenično neistinito i lažno prikazivanje Domovinskog rata i predsjednika Tuđmana. Time je nanio neprocjenjivu štetu Republici Hrvatskoj i hrvatskom narodu. KAZNENA DJELA PROTIV REPUBLIKE HRVATSKE.Kaznena prijava, 17.11.2000. Citirano prema Nenad Ivanković: "Mesiću i Račane zašto tako?" ???
[40] Izvor: N. Ivanković: "Mesiću i Račane zašto tako?", str. 327-328.
[41] Nacional, 3.8.2004.
[42] Bagićevu tvrdnju da je ista ekipa "koja je smjestila Blaškiću" (spominje ranije u Interviewu da je "za pravu verziju događaja u Ahmićima sigurno znali Franjo Tuđman, njegov savjetnik za unutarnju politiku Ivić Pašalić, šef HIS-a Miroslav Tuđman i šef SIS-a Markica Rebić. Kako su se svi čelnici sigurnosnih službi sastajali na sjednicama SONS-a (Savjet za obranu i nacionalnu sigurnost) za te su informacije mogli saznati i šefovi SZUP-a.") nije dostavila dokumente haaškom Tužiteljstvu u slučaju Gotovina. Jedino je zaboravio reći da je optužnica protiv generala Gotovine podignuta 2001. godine, te da se do 2000. godine vodio spor s Tužiteljstvom o jurisdikcijom MKSJ nad "Olujom" pa ista ekipa nije mogla ništa "smjestiti" generalu Gotovini, jer haaško Tužiteljstvo do okončanja spora o nadležnosti nad "olujom" nije moglo ni tražiti ni dobiti ni dokumente niti pak razgovor generalom Gotovinom. Osim toga cijela priča o HIS-ovim izvješćima koji su pomogli promjeni presude generalu Blaškiću je izmišljena. Jedino je istinito da su te dokumente prije žalbenog postupka generalu Blaškiću s Pantovčaka dostavili haaškom Tužiteljstvu koje je te "spasonosne" dokumente za Blaškića prethodno već koristilo u slučaju Kordić. Znači da su ti HIS-ovi dokumenti već bili dostupni i Tužiteljstvu i obrani. Samo pak značenje tih HIS-ovih izvješća, koja su nastala godinu dana nakon što se zločin u Ahmićima dogodio nisu imala bitnu ulogu u slučaju generala Blaškića. Ona su imala veliko značenje u medijskom ratu i optužbama da je "Tuđmanov režim" skrivao dokumente, koje je "Mesićev režim" pronalazio i spašavao Blaškića – a da bi se prikrilo kako je Mesić u slučaju Blaškić bio krunski svjedok optužbe.
[43] Svi citati iz interviewa Željka Bagića Nacionalu, 3.8.2004. godine.
[44] Odluka o preuzimanju i korištenju dokumentacije nastale djelovanjem dr. Franje Tuđmana, kao predsjednika Republike Hrvatske. Klasa: 020-01/01-01/01; Urbroj 5030109-01-1, Zagreb, 11. siječnja 2001.
[45] Vjesnik, 15.11.2001.
[46] Prema medijskim prikazima za transkripte su bili zaduženi tajnik Mesićeva ureda Damir Vargek (Vargek je ubrzo maknut, ali ne zbog transkripata nego je otkriveno da se lažno predstavljao kao diplomirani inženjer – Nacional, 26.10.2004), Mesićev savjetnik za nacionalnu sigurnost Željko Bagić (kojem je 2004. zabranjen ulaz u Europsku uniju, pa ga je Mesić morao maknuti. U svakoj drugoj državi takva bi skandal imao negativnih posljedica i po predsjednika Republike, ali to "pravilo" ne vrijedi za Stjepana Mesića); te savjetnik u uredu Predsjednika general Imra Agotić (do prelaska u Hrvatsku vojsku 1991., Imra Agotić je "bio pukovnik OB JNA 5. VO Zagreb" – Nacional, 27.2.2006.; kao iskusni obavještajac general Agotić najmanje se eksponirao u javnosti u svezi svojih zasluga za plasiranje transkripata bilo javnosti bilo haaškome Tužiteljstvu).
[47] Vjesnik, 5. travnja 2002., str. 2. UNS-ova arhiva sadržavala je sva HIS-ova izvješća, koja su upućivana svim korisnicima. Predsjednik Tuđman je bio primarni korisnik izvješća obavještajne zajednice, ali njemu se nisu slala sva izvješća. UNS-ova arhiva također sadrži sve dokumente o planovima, programima i izvješćima obavještajne zajednice, i sl.
[48] Hrvatska izvještajna služba (HIS), preimenovana je u Obavještajnu agenciju.
[49] Vjesnik, 5. travnja 2002. prenosi Hininu obavijest.
[50] Za takav postupak policija ne morala imati nalog s najvišeg vrha, a to znali i ministra unutarnjih poslova.

[slobodagovora]

Samo jedno pojašnjenje:

Ovo štivo se puno puta pojavljivalo na temi Još ponešto od Mesića (i na još nekim temama), a bilo je na poveznici naslovljenoj veleizdajnik. Ta je poveznica prestala raditi.

Poveznica je prvo bila na portal HKV, no nije više radila. Tada je poveznica bila na stranice štovanog Prof. dr. Miroslava Tuđmana (www.miroslav-tudjman.com), no prestade raditi i ta.

E pa odlučih staviti na ovaj forum to štivo, a poveznica na isto će biti naslovljena izdajnik.

[Königin Luise von Preußen]

Originally Posted by slobodagovora

Samo jedno pojašnjenje:

Ovo štivo se puno puta pojavljivalo na temi Još ponešto od Mesića (i na još nekim temama), a bilo je na poveznici naslovljenoj veleizdajnik. Ta je poveznica prestala raditi.

Poveznica je prvo bila na portal HKV, no nije više radila. Tada je poveznica bila na stranice štovanog Prof. dr. Miroslava Tuđmana (www.miroslav-tudjman.com), no prestade raditi i ta.

E pa odlučih staviti na ovaj forum to štivo, a poveznica na isto će biti naslovljena izdajnik.

možeš reći, kad je od prilike prvotno objavljneno odn. datum kad je pisano to izviješće?

vidim da se sad svi izvlače, kao - nisam ja - kao naprimjer Šeks..

http://www.velecasnisudac.com/naslov...izdao-gotovinu

Tko je izdao Gotovinu
Datum: 06.12.2010.

Potpredsjednik Hrvatskoga sabora Vladimir Šeks dao je intervju novinaru Večernjega lista Ivici Radošu u povodu najava da se približava vrijeme objave haaških presuda hrvatskim generalima. Intervjuu je uredništvo odredilo zanimljiv naslov - "Moja istina: Kako je nastala izjava o generalu Anti Gotovini" i još zanimljiviji podnaslov: "Ljudi su mi pisali, upućivali ogorčene izjave: Kako si ti, Vladimire Šeksu, kojeg smo gledali kao jednog od hrvatskih bogova, postao taj koji ćeš našeg heroja loviti, predavati i izručivati Haagu". Ni nadnaslov intervjua nije nezanimljiv: "Jedan od najmoćnijih hrvatskih političara opsjednut je generalom koji čeka presudu u Haagu".

Šeksova opsesija i grižnja savjesti

Sadržaj razgovora doista opravdava tvrdnju o Šeksovoj "opsesiji" Gotovimom. Naime, na pitanje novinara: "Kako se čini, želite se rasteretiti hipoteke tvorca krilatice 'locirati, identificirati, (uhititi – tu je riječ novinar propustio spomenuti, op. a.), transferirati'?", Šeks je javnosti dao iscrpan odgovor: "Na izvjestan način da. Jer, kraj ogromnog uvjerenja hrvatskog naroda i hrvatske javnosti da je general Gotovina heroj Domovinskog rata i hrvatski heroj, ne želim nositi stigmu i pečat da sam njegov krvnik. Prikazali su me takvim; da sam inicijator, autor, inspirator, idejni začetnik, kolovođa, spiritus movens i otac plana kojem je cilj bio identificirati, otkriti, uhititi i prebaciti u Haag generala Gotovinu. Prikazali su da sam ja taj koji ga je išao loviti po Hrvatskoj i progoniti po svijetu. Želim kazati što je istina, ne optužujem ni Mesića ni Sanadera, samo ukazujem da je na njihov prijedlog Vijeće nacionalne sigurnosti donijelo zaključak da se aktiviraju sve aktivnosti prema lociranju, uhićenju i predaji Haagu generala Gotovine. Nije mi svejedno što je jedan dio hrvatske javnosti uvjeren da sam ja autor toga plana. Reagiram radi povijesne istine, posebno radi toga što su tisuće ljudi koje su me simpatizirale i cijenile, povjerovale tome. Ljudi su mi pisali, upućivali ogorčene izjave: Kako si ti, Vladimire Šeksu, kojeg smo gledali kao jednog od hrvatskih bogova, postao taj koji ćeš našeg heroja loviti, predavati i izručivati Haagu?!" Šeks zatim detaljno objašnjava tko je, kako, kad i gdje donio političku odluku koju je on, kao predsjendik Sabora, iznio na konferenciji za tisak 2. ožujka 2005. godine. Tvrdi (potkrijepio je to i zapisnikom) da je "presudu" o lovu na Gotovinu donijelo Vijeće za nacionalnu sigurnost na tajnoj sjednici koja je održana 4. veljače 2005. godine u Uredu predsjednika Republike. Priznaje da je na sjednici bio "po pozivu" (kao predsjednik Sabora), ali da nije sudjelovao u raspravi. Zatim precizno navodi imena, prezimena i funkcije svih "lovaca" na Gotovinu: "Na toj su sjednici kao članovi Vijeća bili predsjednik Republike Stipe Mesić, predsjednik Vlade Ivo Sanader, ministar unutarnjih poslova, pokojni Marijan Mlinarić, ministar obrane Berislav Rončević, ministar vanjskih poslova Miomir Žužul, ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt i načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Josip Lucić. Prema zapisniku, vidljivo je da ja nisam sudjelovao u raspravi. Bili su prisutni i članovi Vijeća: glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, savjetnik predsjednika za nacionalnu sigurnost Imra Agotić, ravnatelj Vojno-sigurnosne agencije, sada pokojni Gordan Čačić, ravnatelj Obavještajne agencije Veseljko Grubišić, ravnatelj Protuobavještajne agencije Tomislav Karamarko, ravnatelj policije Ivica Franić, predstojnik Ureda predsjednika RH Davor Božinović i predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost Vladislav Pivčević."

Pitanje odgovornosti

Nije na meni da donosim političke, međunarodno-pravne, a još manje moralne sudove o svrsi, smislu i posljedicama donedavno (do Šeksova intervjua) tajno donesene odluke Vijeća za nacionalnu sigurnost o lovu na Antu Gotovinu. U javnosti poznate, uglavnom, preko Šeksove formule: "Identificirati, locirati, uhititi, transferirati". Međutim, ono što je sad bjelodano jest činjenica da svojim javnim svjedočenjem o okolnostima, protagonistima i načinu donošenja odluke o lovu na Antu Gotovinu, nije umanjio vlastitu odgovornost, već ju je osnažio: javno je priznao da je kao predsjednik Sabora (najvišeg zakonodavnog i predstavničkog tijela vlasti!) pristao na ulogu glasnika i glasnogovornika predsjednika Republike, predsjednika VRH-a, ali i niza manje-više prolaznih državnih činovnika koji su se "po funkciji" zatekli u fantomskom Vijeću za nacionalnu sigurnost.
Vladimir Šeks i ostali, donedavno anonimni "lovci na Gotovinu", slabu utjehu mogu pronaći u činjenici što je te 2005. godine pretežita većina hrvatskih političara i javnosnika bila također spremna izdati i uhititi genarala koji nam je donio slobodu i oslobođenje zemlje. U kojoj mjeri u našoj zemlji nije postojalo (u to doba) i ne postoji (danas) elementarno suglasje o pravdi i nepravdi, dobru i zlu, pokazuje jedna neobična, ali danas dragocjena anketa koju je novinar Slobodne Dalmacije Saša Jadrijević Tomas objavio u tom listu 12. ožujka 2005. godine. Poznate političare i poznate osobe anketirao je kako bi doznao bi li generala Antu Gotovinu (u to je doba bio u bijegu) prijavili policiji i bi li za tu "uslugu" uzeli novac.

Kako se govorilo 2005.

Evo kako su razmišljali poznati i "slavni" Hrvati o Gotovini nepunih devet mjeseci prije njegova uhićenja (uhićen je u noći od 7. na 8. prosinca 2005.):
Radimir Čačić, saborski zastupnik HNS-a: Pa naravno da bih ga prijavio da ga vidim. Taj novac koji se nudi za vjerodostojnu informaciju o Gotovini treba Amerikancima odmah uzeti i staviti u zakladu za policajce koja se sada osniva. Ako Amerikanci već daju, zašto im ne uzeti?
Hloverka Novak-Srzić, urednica: Da vidim Gotovinu, ja bih sasvim sigurno reagirala. Zvala bih premijera i kamere, a onda bi on postupio kako zna. Ja svoju odgovornost prebacujem na drugoga. Dužnost je da se bjegunce prijavi, ali kod Gotovine je to drukčije jer je ta optužnica upućena na njega, ali i prema cijeloj državi. To je prije svega pitanje politike, a ne policije.
Damir Kajin, saborski zastupnik IDS-a: Da, prijavio bih ga! Oni koji ga ne bi prijavili su nezreli ekshibicionisti. Ja bih osobno volio znati i kako se to pojedinac bez kune može toliko vremena uspješno skrivati. Treba provjeriti i navode iz medija da je bio blizak narkomiljeu, a ako je to točno, treba mu i u RH suditi. Nagradu za njegovo prijavljivanje ostavio bih u državnom proračunu.
Vedran Mlikota, glumac: Europa nas previše j..e. Ne bih okrenuo 92, ali mislim da je on jako zakomplicirao sve skupa što se događa u RH, ako je istina ono kako nam se prezentira situacija s njim u medijima. Mislim da je više učinio dobroga nego lošega u ratu. Mislim da nas Europa sada malo previše j... s tim.
Đurđa Adlešić, gradonačelnica Bjelovara i saborska zastupnica HSLS-a: Prepoznala bih Gotovinu. Kud ste baš na mene naletjeli s ovim pitanjem? Ne vjerujem da je u Hrvatskoj. A na vaše pitanje mogu reći da bih ga ja prepoznala, ha, ha... Mislim da bih ga prijavila, ali ću razmisliti.
Željka Antunović, saborska zastupnica SDP-a: Izluđena sam ovom paranojom. Da! Ne znam bih li imala telefon da obavijestim MUP, ali našla bih načina da obavijestim službenu osobu. Izluđena sam više tom paranojom, mislim da nekome jako paše da se prikaže kako je Gotovina razlog zašto nećemo u EU. Vidjela sam u medijima i jedno idiotsko pitanje: jeste li za EU ili Gotovinu?! Dilema koja ne postoji! Gotovina nije kriv, on je samo osumnjičen, a oni koji prave cirkus od svega ovoga najbolje sami znaju zašto to rade.
Vedrana Rudan, spisateljica: Ne bih! Zato što je to neka prozirna igra između onih koji imaju moć, tj. SAD-a i Zapada, i robova – Srbije i Hrvatske koje moraju izručivati svoje zločince sudovima na koje ne odlaze zločinci iz ostatka svijeta. Gotovina nije, kad ga usporedim s Bushom, Putinom i Berlusconijem, nikakav zločinac. Da se razumijemo, ja ne volim ratnike i muškarce tri glave niže od mene, ali 92 ipak ne bih okrenula.
Danijela Trbović, voditeljica na HTV-u: Ja bih ga prijavila bez ikakvoga dvoumljenja, jer zakon treba poštovati. Nismo se borili da bi netko bio iznad zakona. Pametan zna čemu služi pojas. Jest da smo "od stoljeća sedmog" tu, ali što se tiče EU-a, sami smo se doveli u ovu situaciju. Prijavila bih ga zbog građanske dužnosti, a ako bi mi dali novac, deset posto bih dala u humanitarne svrhe, a ostalo bih sebi humano donirala.
Goran Milić, urednik i novinar na HTV-u: U situaciji u kojoj se svi novinari oko toga dijele, ja, kao urednik Dnevnika, da nešto kažem... Što god da kažem, mrtav sam. No, zvao bih kamere, to sigurno. Kad ne budem u Dnevniku, reći ću. Kad Mesić, koji je spretan govornik, ne zna već dvije godine naći formulaciju, kako ću se ja onda postaviti? Odgovor na vaše pitanje nije mi u opisu radnog mjesta, ali i dalje ću prenositi vijesti i mišljenja o tome, isto kao i vi.
Zlatko Vitez, glumac: Pa naravno da ga ne bih prijavio! Kako me to uopće možete pitati?! Ma nikada ga ne bih prijavio, pa čak ni onda. Ja ga poznajem osobno iz vremena rata i bili smo zajedno u najljepšim trenucima hrvatske države. On je najzaslužniji čovjek u Domovinskom ratu!
Žarko Puhovski, HHO: Naravno da bih prijavio. Treba prihvatiti da je to naš sud, a meni se čini da se neke stvari na Haaškom sudu mogu raščistiti i ne vidim drugoga rješenja. To se ne može rješavati tako da se pravim da nekoga ne vidim na ulici. Čovjeka treba prijaviti ako ga se prepozna, to mi je potpuno jasno.
Mate Granić, savjetnik Predsjedništva HSP-a: Kada bih vidio umirovljenoga generala Antu Gotovinu, odmah bih nazvao dva broja. Prvo bih nazvao premijera Ivu Sanadera i njega bih informirao, a zatim Antu Đapića. Policiju ne bih zvao. Nema razloga ne vjerovati Mesiću i Sanaderu da se ne nalazi u Hrvatskoj.
Joško Morić, DC: Da, nazvao bih 92. Ne znam što drugi kažu, ali ja kažem što bih ja napravio da ga prepoznam. Ovo što se događa oko EU-a i Gotovine nije nikakvo nesnalaženje vlasti. Oni tvrde i inzistiraju da je kod nas, a mi tvrdimo da nije. Taj problem se mora riješiti, ne zbog EU-a, nego zbog Gotovine i nas samih.
Ante Markov, saborski zastupnik HSS-a: Da ga vidim, nešto bih učinio, a što bi to bilo, zadržat ću za sebe. Nema potrebe spekulirati o tome, jer prema stajalištu Vlade on nije u RH, pa ga nitko tu ni ne može vidjeti.
Zlatko Tomac, intelektualac: Da ga vidim, ne bih ga prijavio i ne bih okrenuo 92, jer dužnost građanina nije da radi policijski posao. Mislim da nije dužnost intelektualca da prijavljuje ljude za koje je uvjeren da nisu krivi.
Zoran Pusić, nevladin aktivist: Bih, zvao bih policiju. Te nagrade, koje nude za Gotovinu Amerikanci i naši, mogle bi se upotrijebiti za mnogo dobrih stvari, ali ja bih Gotovinu u prvom redu prijavio zbog toga što je vrijeme da se pretvorimo u pravnu državu. Svatko bi tako trebao razmišljati.
Slaven Letica, saborski zastupnik: Ne bih ga prijavio. To je jako komplicirano moralno pitanje. Da ga vidim, pozdravio bih ga, dao mu ruku i rado popričao s njim. Što se tiče tih nagrada, bolje bi bilo da je ponuđena za one koji su napravili zlo u privatizaciji, otimali...
Zlatko Kramarić, gradonačelnik Osijeka: Nemoguće je da ga ja vidim prije onih službi koje ga traže. Onda k vragu i službe ako ga ja mogu vidjeti prije njih. No, da ga vidim, kako sam legalist, morao bih ga prijaviti. To je moja građanska obveza. Nagradu ne bih uzeo.
Šime Lučin, saborski zastupnik SDP-a: Pa naravno da bih ga prijavio! Građanska dužnost je prijaviti, posebice nas koji se bavimo politikom, a to je i proklamirana politika. Što se tiče nagrade, osobe koje se bave ovim poslom sad još da idu teretiti porezne obveznike, to je malo neozbiljno. Ne bih uzeo novac ni od Amerikanaca.
Tonči Majić, nevladin aktivist: Nije tajna da u Dalmatinskom komitetu imamo loše mišljenje o organima i institucijama kojima bismo u uređenoj državi inače trebali proslijediti saznanja ili dokumente te vrste. Za slučaj da do takvih informacija dođemo, naš postupak ne uključuje obavještavanje bilo koga u Hrvatskoj. Informacije bi išle direktno onima koji znaju što bi napravili.
Ivo Lončar, neovisni saborski zastupnik: Što se mene tiče, ne! Zato što smatram da se neprimjereno i nemoralno na takav način odnositi prema junaku Domovinskog rata. Ante Gotovina je simbol hrvatske borbe za neovisnost. Simbol države je himna, grb i zastava, a za mene je i on simbol ovoga naroda. Mi ne možemo ići po diktatu Europe.
Sanja Sarnavka, udruga B.a.b.e: Prijavila bih ga bez razmišljanja. Što se tiče tih nagrada, ja bih novac jedino uzela da ga dam svojoj udruzi ili skloništu za žene u Hrvatskoj. To bi bilo dobro. Gotovinu stavljaju iznad zakona jer Hrvati vole mitove i legende. Ta mitološka ljubav je dosta hranjena od strane države. Da se odmah reagiralo na pravi način, sad ne bi bilo ovih pitanja. Ljudi koji nemaju kruha vole igre; podržavajući Gotovinu, misle da sebi nešto čine u životu.
Ivić Pašalić, HB: Pa naravno da ga ne bih prijavio! Heroje Domovinskog rata kao što je Gotovina ne tretiram tako, pa na takav način ne bih nikoga od njih prijavio. Hrvatska Vlada i Carla del Ponte su napravili od ovoga slučaja političko pitanje.
Dino Rađa, košarkaš: Ne, i to je to. Kratko i jasno ne. Nije to moj posao da prijavljujem.
Oliver Mlakar, TV voditelj: Da ga vidim, ne bih zvao policiju, jer nisam prijavljivač. Ako ga policija traži, neka ga onda ona i nađe. Općenito sam protiv toga Haaškoga suda. To je politički sud i jahati na tom nesretnom Gotovini, i zbog toga držati ovu zemlju i narod taocima, to nema nikakvoga smisla.
Jozo Radoš, saborski zastupnik i bivši ministar obrane: Da, prijavio bih ga i ne bih se dvoumio. Dijelom je opravdano misliti da nas EU pritišće na tom pitanju, na kojem ne možemo sad sve učiniti, ali na to je već odavno trebalo misliti. Teško je odvojiti je li ovo političko ili policijsko pitanje. Policijsko se pitanje pretvara u političko.
Željko Pecek, saborski zastupnik HSS-a: Ja nikoga u životu nisam prijavio, pa vjerojatno ne bih ni Antu Gotovinu. Generali zaslužuju bolji odnos, jer sjetite se samo Blaškića. Prije nego što ga se sretne na cesti, treba staviti svu dokumentaciju na svjetlo dana, a koja je po kojekakvim arhivima tajnih službi. Treba pobiti one lažne dokumente koji su poslani u Haag.
Arijana Čulina, glumica: Ne bih nazvala 92. Mislim, nisam pozvana da čovjeka niti hapsim, niti optužujem, niti da špijam. Jednostavno ga ne bih prijavila. Taj čovjek je za većinu ljudi heroj, jer da nije bilo njega i njemu sličnih, mi bismo sada bili Krajina. Možda nisam u pravu, ali tako mislim.
Ingrid Antičević-Marinović, saborska zastupnica SDP-a: Kao što bih nazvala 92 kad bih vidjela da muž tuče ženu, tako bih nazvala isti broj kad bih vidjela Gotovinu. Ne bih se nimalo dvoumila, ali nikakav novac ne bih uzela jer je moja dužnost prijaviti.
Ruža Tomašić, saborska zastupnica HSP-a: Ne bih ga prijavila ni za živu glavu! Nema šanse! Dala bih mu ruku i bila bih jako sretna da ga vidim, a nikakva policija mi ne bi pala na pamet. Ante Gotovina je junak i heroj, a Haag je njega već osudio!
Ksenija Pajić, glumica: Ne bih nazvala taj broj o kojem govorite. Ne želim obrazlagati zašto i kako, jer to je moja privatna stvar.

"Šeksov poučak"

Kad se citirani odgovori sažmu i razvrstaju u tri skupine – "prijavili bi Gotovinu", "ne bi prijavili Gotovinu" i "ne zna ili ne želi reći bi li prijavio Gotovinu" – dolazi se lako do zaključka kako "Šeksov poučak" nije iznimka od pravila. Evo tog pregleda:
Prijavili bi Gotovinu: Đurđa Adlešić, Ingrid Antičević-Marinović, Željka Antunović, Radimir Čačić, Damir Kajin, Šime Lučin, Zlatko Kramarić, Mate Granić, Tonči Majić, Joško Morić, Žarko Puhovski, Zoran Pusić, Jozo Radoš, Sanja Sarnavka i Danijela Trbojević.
Ne bi prijavili Gotovinu: Arijana Čulina, Ivo Lončar, Oliver Mlakar, Vedran Mlikota, Ksenija Pajić, Ivić Pašalić, Željko Pecek, Dino Rađa, Vedrana Rudan, Hloverka Novak-Srzić, Zdravko Tomac, Ruža Tomašić, Zlatko Vitez i Slaven Letica.
Ne zna ili ne želi reći bi li prijavio Gotovinu: Ante Markov, Goran Milić.
Iako su mnogi koji su 2005. godine bili spremni, bez ikakva razmišljanja, Antu Gotovinu prijaviti policiji (četvoro ih je bilo spremno uzeti novac za to prokazivanje) za sebe pronašli neki "alibi", vrlo je tužno to što je bilo više javnih ljudi koji su ga bili spremni prokazati od onih koji su ga bili spremni zaštititi od uhićenja. Teško je doista zamisliti bilo koju zemlju koja je u 20. stoljeću vodila pravedan i obrambeni rat, a u kojoj bi vodeći političari i javni djelatnici tako olako policiji prijavili generala koji je zemlju oslobodio od petogodišnje okupacije i koji je, prema mišljenju zapadnih vojnih analitičara, bio vojnik – gospodin. Prošlo je punih pet godina od tajne odluke Vijeća za nacionalnu sigurnost (koju je Vladimir Šeks učinio javnom stvari) i pet godina od objave članka novinara Saše Jadrijevića Tomasa. Bilo bi doista zanimljivo pogledati što bi drugi akteri lova na Gotovinu i njegova "prijavljivanja" rekli na istu temu danas i sutra – nakon presude koju mu se uskoro (u proljeće 2011.) sprema izreći Haaški sud. Šeks je svoje kazao. Je li olakšao dušu, to ću ga priupitati kad ga sretnem.

[Königin Luise von Preußen]

ovako to bolesni susjedi tumače, koristeći jeftinu priliku našeg kaosa..

može komotno s našim dikobrazom rukom pod ruku, samo mu fali brada, ovome njihovom.. (neću postaviti sliku, i ovo je dosta..)

Dačić: Haag je počinio samoubojstvo, s Hrvatskom smo u hladnom miru Predsjednik srbijanske vlade

Predsjednik srbijanske vlade Ivica Dačić presudu hrvatskim generalima opisao je kao samoubojstvo Haškog tribunala. Premda kaže da ne želi sukobe s Hrvatskom, odnose s njom opisao je kao "hladni mir".


Govoreći u Beogradu novinarima nakon crkvenog obreda srpskim žrtvama ratova 90-ih godina, srbijanski premijer Ivica Dačić izjavio je kako je oslobađajućom presudom hrvatskim generalima Haški tribunal počinio samoubojstvo. - Pitanje je koliko je on više legitiman i koliko s njim uopće treba nastaviti surađivati - rekao je Dačić dodajući da se Srbija ne može ljutiti na Hrvatsku jer je ona samo branila svoje legitimne interese.


- Mi se možemo ljutiti na Srbiju jer nije bila spremna braniti svoje interese. Pa mi smo osudili Miloševića i sve druge prije nego što su još bili u Haagu! - rekao je.


Dačić kaže da će presuda generalima Gotovini i Markaču sigurno imati posljedica na hrvatsko-srpske odnose jer to "nije obično pitanje koje se može lako nadići". Rekao je i kako misli da je "hladni mir" pravi izraz za opis tih odnosa.


O samoj Oluji je rekao da mu smeta što se slave "progon i ubojstva Srba". U pogledu eventualnog daljnjeg procesuiranja Gotovine i Markača kroz srbijansko pravosuđe, Dačić kaže da će podržati - Sve aktivnosti koje idu tome da, ako već ne može preko Haškog tribunala, da se pronađe pravni način kako je moguće doći do osoba. Bilo bi bolje da su [generali] osuđeni na jedan dan, nego da su oslobođeni, jer je to sramota - rekao je.


Dačić je, inače, nekada bio glasnogovornik Slobodana Miloševića, kojega je također spomenuo u svojoj izjavi. - Ako imate fonozapis da je Franjo Tuđman vojnom vrhu praktično naložio da Srbi moraju nestati, onda vas ja pitam gdje je dokaz za zapovjednu odgovornost za predsjednika Srbije u to vrijeme - upitao je.


Na kraju je rekao da ne govori ništa protiv hrvatskog naroda, niti da želi bilo kakvu borbu s hrvatskom državom. - Svatko ima pravo braniti svoje legitimne interese, ali nitko ne smije slaviti progon i ubojstva Srba - rekao je Dačić.


ABCportal.info
Objavljeno 25.11.2012


Beograd: Prosvjedna šetnja zbog presude generalima Gotovini i Markaču

Beograd: Prosvjedna šetnja zbog presude generalima Gotovini i Markaču Koalicija udruženja izbjeglica
Koalicija udruženja izbjeglica u Beogradu organizira misu zadušnicu za srpske žrtve Oluje, nakon koje će uslijediti prosvjedna šetnja centrom glavnog grada Srbije. Misu će u Sabornoj crkvi služiti patrijarh Irinej, a najavljeno je da će prisustvovati predsjednik Skupštine Srbije Nebojša Stefanović, prvi potpredsjednik vlade Aleksandar Vučić, te nekolicina ministara i skupštinskih zastupnika, javlja Index.

Prosvjedna kolona održava se pod sloganom "Tražimo pravdu i za srbijanske žrtve". Organizatori prosvjedne šetnje poručuju da na ovaj način žele ukazati na "političku i ponižavajuću presudu haškog suda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču".

Predsjednik Koalicije udruženja izbjeglica Miodrag Linta uručit će pred Domom Narodne skupštine predsjedniku Skupštine zahtjev za sazivanjem posebne sjednice parlamenta i prijedlog rezolucije o poštovanju ljudskih prava izbjeglica i prognanika.

"Cilj rezolucije je obvezati vladu Srbije da otvori suštinski dijalog sa Zagrebom i Sarajevom o rješavanju imovinskih i drugih problema, kao i da predstavnici vlade i drugih državnih institucija pokreću pitanje rješavanja naših problema u međunarodnoj zajednici i da se konačno, 17 godina nakon rata, pronađe pravedno i trajno rješenje za stotine tisuća oštećenih građana", kaže Linta.

ABCportal.info

Naši "prijatelji" njemci se to kao "ohrabrili", kao nije ih više "strah" prijetnji oni četnika.. jadna svaka država, koja je u potrebi za Herojima - to namjerno kažem u ovom kontekstu lakonično, jer su se njemci prema nama najviše suzdržano odnosili, najviše koristi su izvukli glede političke emancipacije a najviše su izjednačavali u polemici medija žrtvu s agresorom i samo su nam "potajno" kao pomagali - a u javnosti su bili među zadnjima, koji su suverenitet priznali. Mislim do 95 su aktivno bili "za sačuvanje Jugoslavije".. tek nakon cijelog procesa, naše pobjede, naše uspostave ravnoteže osnih sila kontra prijetećem 3. svijetskim ratom, našim dostignućima stvaranjem perfektnih temelja za obranu teritorija i ljudi te spriječavanja 2.Srebrenicu u Bihaću, naših Heroja koji su se držali svake točke x-tih mirovnih sporazuma te stvarali temelj za Dayton-pomirinje.. tek nakon bombardiranja Beogradu oni ti šalju Bundeswehr u B-H i Kosovo i to bez mandata i s alternativno-zelenom strankom Fischera.. prema nama službeno nemilosrdno do krajnijeg, a cinizam Austrijanaca oko profiterstva da ne spominjem..

Doris Pack: Oluja je legitimna akcija, ICTY radi ispravno

Doris Pack: Oluja je legitimna akcija, ICTY radi ispravno Njemačka zastupnica u Europskom parlamentu (EP)

Njemačka zastupnica u Europskom parlamentu (EP) i izvjestiteljica Parlamenta za BiH Doris Pack izjavila je kako bi bilo dobro za srbijansku javnost da što prije uvidi da je "Oluja" bila legitimna akcija hrvatske vojske, bez obzira na to što su tijekom nje počinjeni zločini, prenio je u nedjelju novosadski list Dnevnik.

Ističući da je Hrvatska vodila opravdan rat za povratak otetih teritorija od Srba koji su bespravno zauzeli trećinu zemlje i od tamo protjerali sve Hrvate, Doris Pack je istaknula da to što je general Ante Gotovina oslobođen znači da on ne snosi nikakvu krivnju za ratne zločine.

"Zbog zločina koje je u ratu, nažalost, počinila i hrvatska strana počiniteljima se sudi i donose se presude", rekla je ona i precizirala da je u tom ratu "bilo počinjenih zločina i nad Srbima, ali su počinitelji osuđeni".

Doris Pack je kazala kako je oslobađajuća presuda hrvatskim generalima "signal svima da Haaški sud radi ispravno i da nije opredijeljen za neku stranu", te dodala kako je "oslobađanje Gotovine pomoglo Hrvatskoj zatvoriti jedno nesretno poglavlje svoje povijesti".

Pack je rekla da ne vidi nikakve posljedice te presude za moguću integraciju Srbije u EU, jer "jedno s drugim nema nikakve veze", napominjući da Srbija na svom putu u EU mora sama ukloniti zapreke koje su joj se ukazale.

Jedna sudska presuda građaninu druge zemlje ne bi trebala imati kakav utjecaj na njezinu politiku približavanja EU, naglasila je članica EP i ponovila da "Haaški sud za ratne zločine ne pravi nikakve razlike među nacijama, pred sudom su svi jednaki".

To se, kako je objasnila Doris Pack, može vidjeti po tome što među pripadnicima svih naroda u bivšoj Jugoslaviji ima osuđenih, ali i oslobođenih krivnje.

ABCportal.info/F

[slobodagovora]

Originally Posted by Königin Luise von Preußen

možeš reći, kad je od prilike prvotno objavljneno odn. datum kad je pisano to izviješće?

Mislim 2008.

[Königin Luise von Preußen]

Originally Posted by slobodagovora

Mislim 2008.

hvala lijepa, SG.