Što ima na TV-u?

[slobodagovora]

1. travnja u emisiji tzv HRT "Nedjeljom u 2" bi trebao gostovati Jewgoslaven Daniel Ivin, brat historičara Slavka Goldsteina, stric historičara Ive Goldsteina, također je historičar, a oni također Jewgoslaveni. Nekako mi se čini prikladno da se pojavi na tv baš 1. travnja...

a kad već spominjem historičarske jewgoslavene - http://www.forum.hr/showpost.php?p=3...6&postcount=27

[slobodagovora]

Zvonimir Hodak: Muda jedne vlade i pokazivanje zubi neofašističkoj hordi

...
Kako je Danijel naljutio sutkinju

Nedavno gledam Danijela Ivina kod Ace Stankovića u emisiji Nedjeljom u 2. Ivin je živahni i elokventni intelektualac. On je u pravom trenutku brižljivo birajući vrijeme poslao pismo predsjedniku Sabora prosto ne vjerujući da taj sabor svake godine s 500.000 kuna sponzorira fašiste, neonaciste, ustaške koljače i sve vrste rigidnih desničara u tobožnjoj bleiburškoj obljetnici na spomen 100-injak tisuća pobijenih nakon što je 2. svj. rat završen. On znanstveno i superiorno barata brojkama i tvrdi da u Bleiburgu nikome nije pala dlaka s glave. Doduše glave su padale, ali je Ivin siguran da su na tim glavama ostale sve dlake. Kaže bivši predsjednik nadzornog odbora Geotehnike da je doduše kasnije bilo nekih likvidacija, ali da bi te sitne ekscese trebalo obilježiti u Hrvatskoj, a ne u Sloveniji i Austriji. Ivin nesvjesno razbuktava recesiju jer bi on obilježio oko 800 jama u Hrvatskoj u kojima se nalaze deseci tisuća pobijenih Hrvata i uz te jame bi podizao spomenike s natpisom da u njima leže žrtve poraća, Srbi, partizani, četnici, orjunaši, belogardijci, čerkezi, kozaci i tu i tamo po koji Hrvat. Spomenik bi otkrivao i recitirao lirske pjesme o prolaznosti života ministar Fred Matić zvan punjena ptica i lopata. On se također zdušno zalaže da se dostojno obilježe sve žrtve nastale nakon 8. svibnja 1995., a naročito partizanske. Fred mudro smatra da to razdoblje nije bilo slično djevojačkoj baletnoj školi nego da su preživjele ustaše još par godina masovno ubijale jadne partizane po direktivi Hitlera i Pavelića koji su se tajno sastajali u Argentini, tako barem tvrdi dobro obaviješteni Drago Pilsel, bliski suradnik hrvatske moralne vertikale don Grubišića. Dobro, sad smo se malo udaljili od teme. Vratimo se mi našem Danijeli Ivinu. Koliko bi svi ti spomenici stajali hrvatsku državu, Ivin ne zna. Njega brojke i tako ne zanimaju. On je kao predsjednik NO Geotehnike skoro pa poklonio stan Željku Dobranoviću, bivšem predstojniku ureda nezaboravnog Sipe Mesića. Ne daj Bože da netko posumnja da ga je njegov ideološki i generacijski drug na to nagovorio.

No naš se Danijel uhvatio Bleiburga. Tamo slovima i brojkama nije nitko nastradao. On samo želi da se ispravi 60-godišnja nepravda prema mještanima tog austrijskog skijališta koje se među hrvatskim desničarima i ognjištarima stalno spominje u negativnom kontekstu. Kaže da je nešto kasnije nekoliko zarobljenika nastradalo, ali on se ne bi upuštao u brojke. I to što je Danijel Ivin s brojkama na Vi može mu itekako dobro doći na Županijskom sudu u Zagrebu gdje ga se tereti da je Stipinom frendu Željku Dobranoviću prodao stan od Geotehnike za 133.000 kuna. U isto vrijeme Geotehnika je isti takav stan u istoj zgradi prodala drugom kupcu za 550.000 kuna. Ovaj koji je kupio stan i platio ga 427.000 kuna više od Stipinog frenda, zaista si je sam kriv. Očito je da se čovjek uopće ne zna cjenkati. Zatim tko mu je kriv što nije poznavao ni Stipu ni Danijela ili barem njegovog brata Slaveka. I tako optužiše čovjeka ni kriva ni dužna. Na zadnju raspravu naš Danijel nije došao - kako je to pisalo u liječničkoj dokumentaciji - zbog vrtoglavice, malaksalosti i rapidnog pogoršanja zdravstvenog stanja. I sud je naravno raspravu odgodio. Ali za nesreću, baš u vrijeme u kojem je naš Danijel skoro riknuo i bio potpuno živčan zbog teškog narušenog zdravlja, stiže poziv od vražjeg Ace Stankovića kojem Danijel nije mogao odoljeti. Gledana i etablirana emisija, politički istomišljenik popularni Aco i ode naš teški bolesnik ravno na Prisavlje. U emisiji je Ivin zbog svojih vjernih sljedbenika dao sve od sebe pa i više. Pokazao se kao elokventan, živahan i polemičan sugovornik koji je sugestivno i uvjerljivo gledaocima Žikine dinastije objašnjavao zašto Bleiburgu treba reći No pasaran. I umjesto trijumfa klasični peh. Umjesto da riješava spise, emisiju gleda dokona sutkinja Županijskog suda Gordana Mihaela Grahovac i ne može povjerovati svojim očima. Njoj Danijel više od godinu dana šalje liječničku dokumentaciju iz koje je vidljivo da je skoro pa na samrti, a kod Stankovića sjedi zmaj u križarskom pohodu protiv nacizma, fašizma, ustašluka, nacionalizma i lažnih bleiburških žrtava. Jadna sutkinja. Mlada i neiskusna ne zna što su pravi partizani sve podnosili samo da bi širili istinu. Tako se Ivin sjeća kako su u ratu operirali jednog njegovog druga sa srpom i čekićem i drug je preživio. No bojim se, nakon što sutkinja napravi reviziju Danijelove liječničke dokumentacije, na površinu će ispasti ipak žrtva Bleiburga i to zato što Daniel nije odolio napasti da TV gledaocima otvori svoje srce i izađe s pravom istinom o Bleiburgu. Duhoviti Oscar Wilde jednom je napisao: "Mogu odoljeti svemu osim napasti."
...

[ubojica]

Ovo me podsjeća na tekst jednog drugog Židova - Ljube Weissa.

Autor: Ljubo Ruben Weiss
Jutarnji list, 28.06.2010.

Zašto Židovi ne mogu žaliti zbog ubijenih Hrvata na Bleiburgu

Očekuje se pijetet prema nedužnim žrtvama od strane židovskih organizacija, ali se isto takvo očekivanje ne iskazuje u odnosu na Veliku Britaniju

Nije posve logično govoriti i pisati o specifičnim stajalištima Židova Hrvatske spram posjeta dr. Ive Josipovića Bleiburgu, jer taj se posjet može promatrati kao pitanje koje je prije svega “unutarhrvatsko”. No, prema izjavi predsjednika Židovske općine Zagreb dr. Ognjena Krausa koji objašnjava zašto je kao Židov odbio pridružiti se dr. Josipoviću, vjerojatnost je velika da taj stav odražava mišljenje većine hrvatskih Židova i ima određene aktualne i šire reperkusije. Tim više što je autoru ovog komentara poznato da za putovanje na Bleiburg, pa ni do Teznoga, nisu bili ni dr. Ivo Goldstein, predsjednik Bet Israela, ni Slavko Goldstein.

Zašto ovakvo držanje čelnih ljudi hrvatskog židovstva?

Prije odgovora na to pitanje valja se prisjetiti židovskog blagdana Purim kada se na temelju starozavjetne priče o Esteri izvodi skeč u kojem se, pored vladara Perzije Ahasverosa, pojavljuje i Haman, njegova desna ruka, koji je naumio jednog dana u mjesecu adar ubiti sve Židove nastanjene u carstvu. Lijepa Estera, kraljica, koja je to postala uz pomoć rođaka Mordehaja, saznala je za planiranu urotu protiv svoga naroda i u zadnji čas pogrom je spriječen, a Hamana je stigla zaslužena kazna. Sretan ishod zavjere za Židove slavljen je među Židovima s veseljem, a Haman je postao simbol židovskog neprijatelja.
Što nam znači Bleiburg?

Stoga, i nekoliko tisuća godina kasnije, kada se u “Purim-Spiel” spomene ime neprijatelja Židova Hamana, običaj je da svi prisutni Židovi viču SMRT HAMANU, UAAA, FUJ, lupa se predmetima koji se nađu pri ruci, stvara nepodnošljiva buka. Pretpostavljam, iako komparacija nije idealna, otprilike je takvo raspoloženje među Židovima kada se spomene - Bleiburg.

Iskusio je to i neosporni autoritet i doajen hrvatskog židovstva Slavko Goldstein kada je lani namjeravao, zajedno sa sinom Ivom, doktorom povijesti i profesorom na Filozofskom fakultetu, iskazati pijetet prema žrtvama Bleiburga i križnog puta, koji su pod pritiskom židovske okoline morali odustati od posjeta spomen-obilježju na Blajburškom polju.

Naime, za Židove, pa i Srbe, ali i dio antifašista, Bleiburg nije ideološki neprijeporno mjesto hrvatske povijesti - ono je prije svega tumačeno kao kontroverzno, zatim i u mitološkim razmjerima ali i u povijesnim analizama, tumačeno je kao mjesto konačne predaje ustaške (ali i četničke, bjelogardejske i ine kvislinške vojske), šest dana nakon potpisivanja kapitulacije Hitlerove Njemačke koja je obvezivala na polaganje oružja svih njemačkih trupa, ali i svih kvislinških vojnih postrojbi. Ustaše su 9. svibnja 1945. nastavile borbe u namjeri domoći se zapadnih saveznika, u ovom slučaju Britanaca, i njima se predati.

Bleiburg nisu samo povijesne činjenice, on, zajedno s križnim putom, čini čvorište pogleda, gdje desetljećima nakon završetka Drugoga svjetskog rata nije se obilježavala samo ideja o potrebi osnivanja neovisne i samostalne Hrvatske, nego, kako to mnogi dobro primjećuju, kao “naopaki mit” gdje je legitimna ideja hrvatskog naroda, opravdavana u paketu sa zločinačkim metodama, kao i neslavan poraz, koji su ipak temeljne značajke tzv. NDH.
Stradali su i nedužni

Nitko razuman neće poreći da je u mnoštvu koje se našlo na Blajburškom polju bilo i djece, žena, starih i bolesnih ljudi, koji su kasnije, gurnuti od engleske strane pred mitraljeske cijevi partizana - osvetnika i da su uz ustašku vojnicu, BEZ SUĐENJA, stradali i nedužni, koji su za žaljenje. Zanimljivo, očekuje se pijetet prema nedužnim žrtvama od strane židovskih organizacija Hrvatske, ali isto takvo očekivanje ne iskazuje se u odnosu na - Veliku Britaniju?

Očekuje se pomirenje između žrtava i krvnika, između potomaka krvnika i potomaka žrtava, bez uzimanja u obzir činjenica da je vjersko-etnička židovska zajednica pretrpjela genocidne gubitke (najmanje 30.000 Židova je pobijeno ili stradalo od gladi i iscrpljenosti u razdoblju od 1941. do 1945. na teritoriju tzv. NDH, što je oko 80 posto židovske populacije), da su hrvatski Židovi, iako preživjeli, bili obespravljeni “revolucionarnim mjerama” (nacionalizacija, agrarna reforma), te devedesetih prevareni u pretvorbi i privatizaciji nevraćanjem ili tek djelomičnim vraćanjem imovine pojedincima, ali i zajednici, da još danas u Hrvatskoj nema središnjeg spomenika stradalim Židovima, nema Židovskog muzeja, uz trpljenje valova antisemitizma, od kojih najnoviji još traje, a vezan za antiizraelizam koji je često samo krinka za otvoreni antisemitizam, sve do diskriminacije žrtava fašizma i boraca NOR-a odnosu na borce Domovinskog rata, odnosno branitelje.
Pomirenje - iluzija

Ma koliko bile razumljive namjere predsjednika dr. Josipovića, što se tiče nekoliko još otvorenih pitanja odnosa živih i preživjelih s jedne strane, ali i ratnih zločinaca (slučaj Ašner) s druge strane, očekivati pomirenje preuranjeno je.

Iluzija je da će to pomirenje inicirati židovski potomci jer oni u velikom broju više ne stanuju u Hrvatskoj. Sudim to i po mjestu rada i stanovanja mojih vršnjaka, prijatelja koji su kao visokoobrazovani, kreativni, ugledni… napustili Hrvatsku ili će to učiniti njihova djeca završavajući studije na prestižnim sveučilištima u svijetu. Pri tome, uz sve uvažavanje Stjepana Mesića i njegova antifašizma (kao i drugih čimbenika) te doprinosa dobrim odnosima Hrvatske i Izraela, postavlja se pitanje kakva je bila njegova uloga u podvajanju među hrvatskim Židovima, i u tom okviru, on je zadnja mjerodavna osoba koja se ima javiti i prigovarati dr. Josipoviću na politici koju principijelno zastupa i provodi.
Manipulacija žrtvama

Zaključak: kada se spomenu Hitler i nacisti, Ante Pavelić, Andrija Artuković, Maks Luburić, Dinko Šakić, pa i Bleiburg te blajburški vod, i “kolona” Židovi Hrvatske, u većini stvarat će buku. Dio je to i mentaliteta židovskog naroda koji je pretrpio holokaust i koji, naravno, priznajući dr. Ivu Josipovića i za svog predsjednika, kao i Hrvatsku kao svoju domovinu, neće zaboraviti svoje mrtve, koliko god se činilo da je vrijeme za to. Isto kao što neće imati ništa protiv, dapače, da se Hrvati mire i okreću budućnosti, svjesni zasićenja koje nastaje kada se desetljećima manipulira žrtvama u dnevnopolitičke svrhe.

Židovima u Hrvatskoj još je moguće oprostiti drugoj strani, teološki i psihološki gledano, moguće i poželjno, ali zaboraviti “svoje mrtve” ili oplakivati zajedno s Hrvatima mrtve na Bleiburgu i grobištima uz križni put, bar zasad - gotovo je nemoguće.

http://www.jutarnji.hr/template/arti....jsp?id=842431

[slobodagovora]

Nakon više od godinu dana politički dirigirane blokade, vraća se Denis Latin

[slobodagovora]

Kerumova izjava ni po Ustavu ni po zakonu nije govor mržnje, već Stankovićeva provokacija